Sada si tinejdžer i možda ti se čini kako su svi problemi svijeta, ili barem većina njih, pali na tvoja nejaka ramena. No, što ćeš o ovom životnom razdoblju misliti za kojih 10 ili 15 godina?
Odrasli se, vjerovali ili ne, obično s radošću prisjećaju svojih tinejdžerskih godina, a mnogi i zamišljaju kako bi bilo dobro vratiti se u te godine. Upitali smo neke odrasle da nam kažu što im najviše fali iz tinejdžerskog razdoblja. Evo što su nam otkrili:
- Nedostaje mi to što nisam imao gotovo nikakve odgovornosti.
- Tada sam mogao voziti bicikl kilometrima bez ikakve pripreme. Danas se zadišem dok se popnem na – kauč.
- Obožavao sam se voziti na skateboardu i skakati preko stepenica i ostalih prepreka bez imalo straha. Danas ga vozim samo po ravnom, ako i napravim koji trik, to me zaboli, a i ne smijem si priuštiti ozljede zbog posla.
- Nije mi bilo lijepo u školi. Bila sam štreberica i drugi su me jako zadirkivali. Ipak, tada sam se počela baviti penjanjem zbog dečka u kojeg sam se zaljubila. To je bila odlična vježba za moje samopouzdanje, a i kao vježba za tijelo.
- Nedostaju mi teen godine zbog ovakvih stvari – godinama sam se bojao prići djevojci koja mi se sviđala. Kad sam joj konačno prišao, ispostavilo se da imamo mnogo toga zajedničkog. Završili smo pod romantičnim zvjezdanim nebom i dva sata sam mislio kao da sam u raju na Zemlji. No, nestala je iz mog života brzo kao što je i ušla. Takve stvari mi se jednostavno više ne događaju.
- Otišao sam na koncert svog omiljenog benda. Bio je to prvi koncert na kojem sam ikad bio u životu. Od tada sam bio na bezbroj koncerata, ali taj prvi, dok sam bio tinejdžer, bio je najbolji jer sam tada po prvi puta bio zadovoljan sam sa sobom i tako slobodan.
- Imala sam 15 godina, nas nekoliko sjelo je na bicikle i odvezli smo se iznad grada te imali nezaboravan piknik s pogledom na grad. To neću nikada zaboraviti jer ne znam kad sam zadnji put takvo što učinila.
- Tada sam je prvi puta poljubio. Žalim za osjećajem koji me tada pratio jer se nikada više neće vratiti.
- Bio sam pravi sportaš i igrao za školsku ekipu. Nekad smo imali odlične rezultate, nekad malo slabije, ali nikad neću zaboraviti povezanost koju sam osjetio s dečkima iz ekipe. Osjećao sam kao da su mi svi braća.
- Igrali smo nogomet po cijele dane tijekom ljetnih praznika, a kući bismo otišli samo kad bismo ogladnjeli. Predivno.
- Nedostaje mi to kako sam se borila sa svojim strahovima, prije svega prema ljudima. Kad bih uspjela, činilo mi se kao da sam na vrhu svijeta. Danas mogu održati kontakt očima s nepoznatima samo na nekoliko sekundi.
- Žalim za tim što nisam imao nekih većih odgovornosti u životu, dovoljno mi je bilo što se družim s najboljim prijateljima baš svakog dana, a dobre ocjene sam dobivao iako nisam baš mnogo učio.
N.LJ.J.
Foto: Photoxpress.com
