Zatražili smo stručni komentar psihologinja s Hrabrog telefona čiji savjeti mogu poslužiti svima koji su se našli u sličnoj situaciji. Osigurali smo pomoć za svakoga tko ju traži.
Svakoga tjedna nađe se neko pitanje u našoj rubrici 'Pitanja & Odgovori' koje bude malo potresnije od ostalih, a tada su tu za vas stručnjakinje Hrabrog telefona od kojih tražimo odgovore na vaša pitanja. Uvijek su spremne pomoći. U nastavku možete pročitati pitanje i odgovor.
PITANJE: Sve se srušilo
Zadnjih mjesec dana osjećam se kao da nema izlaza. Toliko problema mi se nakupilo da jednostavno ne znam kako da sve to prebrodim. Molim vas pročitajte do kraja i dajte neki savjet. Prvo, imam 14 i pol godina, uskoro 15, i srednja sam škola. Od osnovne sam povučena i mirna i nisam baš bila uklopljena u društvo i sve se to prenijelo i na srednju. U razredu nemamo baš neke odnose, ugl, postoje grupice, ali naravno ja se nisam ni u jednu uklopila. Nemam ni prijatelja baš kojem bi rekla sve što me muči. Drugo, obitelj mi se raspala. Moji su se gadno posvađali i mama je otišla od kuće. Jednostavno ne mogu se više podnijeti međusobno i to mi teško pada. Tata ne želi više vidjeti mamu, a mama također tatu. Mama je otišla živjeti na stan, a ja imam još dva mlađa brata i sestru i ne znam da li da odem i ja na stan ili ne. To mi je stvarno teško palo jer ne mogu podnijet da moram živjeti samo s jednim roditeljem. Treće, u školi nisam baš na ti sa psihologicom i ravnateljicom, ni svojom razrednicom. Tako da odlazak psihologu ne ulazi u obzir. Ocjene mi nisu nešto bajne jako sam popustila, a i zbog nečeg ravnateljica mi je rekla da će mi možda socijalnu službu doma pozvati. To me sve izluđuje. Ja jednostavno ne mogu više. Svaku noć plačem i mislim da se ništa neće riješiti. Svaki dan novi problemi, a stari se ne brišu. Mrzim ići u školu, mrzim biti doma. Još nemam ni 15. Mislite li da kad odrastem da će se stvari malo smiriti tipa sa 17,18? Ja planiram odmah nakon srednje na faks u Zagreb ili negdje na more i tamo u studentskom domu biti. Nitko ne razumije kako je meni, strah me ići u školu, a još više doma biti. Moji su posvađani i sami problemi. Ja ne mogu stvarno više, nikad mi se ništa takvog nije događalo, ni nisam mislila da bude. Nemam ni prijatelja ni nikoga. Samo sam zatvorena u sobu i ništa ne radim. Čak sam prestala i jesti jer nemam volje. Prije sam bila optimist i nikad nisam ni blizu imala takve probleme, a sad ih je sve više. Imate neki savjet/pomoć?
ODGOVOR HRABROG TELEFONA:
Draga djevojko,
hvala ti što si nam ukazala povjerenje i opisala što se događa u tvom životu.
Napisala si da proživljavaš teškoće u prilagodbi na novu školu i vršnjake, kao i to da tvoji roditelji više ne žive zajedno, a zbog svađe ne žele ni međusobno komunicirati. Uz to, kažeš i da ne želiš razgovarati s odraslima u svojoj školi, a pogotovo ne s ravnateljicom koja ti je rekla da će možda obavijestiti Centar za socijalnu skrb o nekoj situaciji koja se tiče tvoje obitelji.
Čitajući tvoj upit rastužila sam se i osjećam brigu za tebe. Čini mi se kao da nemaš uz sebe puno ljudi koji bi ti bili podrška u ovom teškom razdoblju. Vjerujem da ti nije bilo lako proživjeti sve što se dogodilo i da je to kod tebe izazvalo osjećaje tuge, iscrpljenosti i bespomoćnosti. Vidim u tebi želju za promjenom, ali i osjećaj odgovornosti koji je prevelik za tvoju dob. Odrasle osobe mogu donositi velike životne odluke jer su dovoljno zrele za nošenje s posljedicama tih odluka. Ti s 14 godina isto imaš neke odgovornosti, poput brige o školskim obvezama, ali imaš i pravo razvijati se u okruženju u kojem su odrasli tu za tebe kada su ti potrebni. U skladu s tim, nije tvoja odgovornost odlučivati s kojim roditeljem ćeš živjeti i kako će to utjecati na tvoju braću i sestre. Imaš pravo biti tužna zbog svađe tvojih roditelja jer zaslužuješ da oni brinu o tebi i pomognu ti u nošenju s tom tugom, kao i u vezi svih drugih teškoća u školi i u vezi odnosa s vršnjacima.
Tvoje javljanje predstavlja velik i hrabar korak prema tome da potražiš pomoć i podršku za sebe. S obzirom na to da ne želiš razgovarati s nekim iz škole, pitam se što misliš o tome da se povjeriš nekom od roditelja ili bilo kojoj odrasloj osobi iz tvoje obitelji. Kao što sam ti pisala ranije, odrasli imaju puno više mogućnosti da ti pomognu nego što si možeš sama pomoći. Uz to, ne znam što dosad znaš o Centru za socijalnu skrb, no to je mjesto koje bi trebalo pružiti zaštitu djeci i pomoć obiteljima koje se nalaze u situaciji poput tvoje.
Voljela bih ti dati više informacija o tome kome bi se mogla obratiti i rado bih čula kako razmišljaš o tim opcijama. Možeš nam se javiti na besplatnu i anonimnu liniju Hrabrog telefona za djecu na broj 116 111 svakim radnim danom od 9 do 20 sati ili na chat svakim radnim danom između 17 i 20 sati, a možeš nam i pisati na e-mail: savjet@hrabritelefon.hr. Hvala ti još jednom na hrabrosti i iskrenosti te se nadam da ćeš nam se uskoro javiti!
U nadi da ćemo se ponovno čuti pozdravlja te,
tvoj Hrabri telefon
Foto: Hrabri telefon/ Pexels/ Giphy
M.S.K./ Hrabri telefon
Pogledajte još:
'Neću vidjeti svjetlost dana, ubit će me na mrtvo ime' HELP
'Mene je napao tako da sam se tresla cijeli dan. Njega to nije ništa briga.' - HELP
HELP 'Smatram da nisam pametna i da ću ionako završiti na ulici'
