'Plačem kad treba, plačem kad ne treba' - komična ispovijest 'preosjetljive' tinejdžerice

Ne mogu vam ponuditi ništa osim krvi, napora, znoja i suza' rekao je jednom Winston Churchill. O da, lijepo rečeno. Ali 'preosjetljivci' mogu ponuditi samo ovo zadnje – suze (i sažaljenje, ali toga se nije sjetio Winston).

Ne znam poznajete li nekog tko je preosjetljiv, ali ja poznajem jednu osobu – sebe. Biti osjetljiv je gadna mana, ali biti preosjetljiv je još gore.

Pod ovim mislim na emocionalnu preosjetljivost . Mi 'preosjetljivci' plačemo na sve, žalimo sve one koji se trebaju žaliti, a i one koje ne, sve shvaćamo preozbiljno... Primjerice sažalit ću se na dječaka kojeg vidim da nešto prodaje na cesti. Pod 1 - bolje da zaradi džeparac sam jer stječe te navike od puberteta, a pod 2 - dječak generalno uopće nije jadan. Pristojno je obučen i pristojno izgleda. Ali NE! Ja imam sažaljenje za njega. Žao mi ga je. A to uopće ne bi trebalo.

A ovo da 'plačemo na sve živo' je opširna tema... Plačemo kad nam ne ide (što je i  normalno, ali u tolikim količinama definitivno nije), plačemo zbog sasvim nebitnih i glupih stvari. Plačemo zbog pjevača kad mu ne prođe pjesma najbolje, a to njemu ništa ne znači jer ima dovoljno novca i bez toga?!

Emocionalna preosjetljivost je grozna. Nerviramo se zbog svega previše. Preozbiljno shvaćamo SVE!

Ako ikada naučim kako se boriti sa tim – pisat ću vam o tome...Do tada idem sažaljevati dječake koje prodaju stvari na cesti i tako zarađuju svoj džeparac.

O da, i nadam se da je to samo jedna stepenica u pubertetu...ako nije...idem po zalihu maramica za cijeli život!

Za teen novinar: K.D.