Jeste li ikada hodali ulicom i sasvim slučajno, nenadano, zalutali u svojim mislima, zamišljajući samo jednu osobu? Jeste li gotovo izgubili razum samo zbog jedne osobe? Ja jesam. Nije da mi mnogo ljudi vjeruje, ali jesam…
O tinejdžerskoj ljubavi mnogo se raspravlja. I previše, rekla bih! Smatra se nečime nepostojećim, izmišljenim. Smatram da čovjek koji tvrdi da je su to izmišljotine i gluposti nikada nije bio zaljubljen. Živi sam svjedok toga.
Ovo je moja priča.
Imala sam najboljeg druga na svijetu. Bio mi je sve što sam željela da bude: najbolji prijatelj, rame za plakanje, onaj koji ne osuđuje, a voli najviše. Provodili smo dane stalno pričajući na telefon, šetali zajedno…bili smo jedna duša u dva tijela. Sve dok se nešto u njemu nije slomilo pa mi je priznao koliko me voli i koliko mu značim.
Za neko vrijeme zavoljeli smo jedno drugo neizmjerno. Postala sam njegova jedna jedina, njegova beba. Sretnije djevojke od mene nije bilo, sve dok nije došlo do problema koje nismo mogli riješiti. Bili smo odvojeni pola godine, ali nikako nismo izlazili iz glave jedno drugom. Opet smo počeli razgovarati i stara vatra se rasplamsala.
Svi koji nas znaju, znaju koliko smo voljeli jedno drugo, kako smo se gledali i žudjeli jedno za drugim dok nismo bili skupa. Njegov zagrljaj bio je moje najsigurnije mjesto na svijetu, kao da sam se savršeno uklapala, spuštajući glavu na njegova prsa i slušala nepravilne otkucaje srca. Činili smo jednu divnu cjelinu, i nije bilo ljepšeg osjećaja od ispreplitanja prstiju sa njegovim. Njegov smijeh mi je uljepšavao svaki dan, nije mi bilo teško bilo šta uraditi sve dok je on kraj mene.
Ali sve što je lijepo, ne potraje dugo. To su bili najljepši mjeseci moga života, i svejedno što je davno završeno – znam da ne bih mijenjala te dane za bilo što.
Naučila sam da, koliko god se trudili zaboraviti, prva ljubav zaborava nema. Koliko god kraj bio ružan, treba se sjećati onog najljepšeg, onoga što nas je ispunjavalo.
In love, Baby.
A.A.
Foto: Sxc.hu
