${intro}
29.01.2021
Slika nije pronađena
Imaš problem koji jednostavno ne znaš kako riješiti? Obrati se za pomoć svojim vršnjacima u našoj rubrici 'Pitanja & Odgovori'. Netko je uvijek tu tko će ti dati dobar savjet.
Nikada nismo sami u svojim problemima, uvijek ima netko tko je prošao ili prolazi nešto slično. Možda baš ta osoba ima pravi savjet za tebe! Ovo su dva pitanja koja su ovog tjedna prikupila posebno puno pažnje.
1.Moj veliki kompleks
Ovako ljudi, odlučila sam ovo napisati ovdje jer jednostavno mi je neugodno ikome ovo priznati, bilo roditeljima, bilo prijateljici. Za mjesec dana punim 21 godinu. Dakle, imam jedan veliki kompleks, ali nije u pitanju npr. visina, debljina ili veličina nosa, ruku itd., nego - to što ne znam voziti auto. Položila sam vozački pred kraj 2018.godine, iz trećeg puta. Ni dok sam polagala vožnja mi nije išla tako dobro, instruktor mi je bio srednja žalost, mislim nije bio tip koji se dere i to, ali je često bio negativan i skoro nikad nije bio zadovoljan, iako sam se baš trudila, i prije svake vožnje sam povraćala. Otkad sam položila do sad, vozila sam možda samo 5-6 puta, iz razloga što prvo nemam svoj auto (mamin auto sam vozila dosad, očev ne mogu jer je automatik i dosta je skup) i nisam u mogućnosti nabaviti ga trenutno, a drugo, nisam toliko ni stigla voziti zbog obaveza na faksu (studiram jako težak fakultet) i ostalih stvari. Također, živim u centru grada pa i ne koristim auto često jer mi je sve blizu osim fakulteta. Otac je vozio sa mnom, ali je bio jako živčan, i na kraju mi je rekao da neće sa mnom više voziti, te mi je ulio strah od vožnje.
Kad smo već kod faksa, udaljen mi je oko pola sata vožnje autom i nalazi se na periferiji grada, te je privatni. 80% mojih kolega i kolegica voze, dolaze autima, često svojima, dok ja i još par nas dolazimo tramvajem, busem ili taxijem. Prije korone sam koristila tramvaj uglavnom. Ali, veliki mi je problem vraćati se sama noću s faksa, prvo zbog migranata u mom gradu, kojih ima dosta, a drugo jer se mora pjesačiti od faxa do tramvajske stanice 20 minuta. Ali, nije ni to toliki problem, koliko nešto drugo.
Jednostavno, to što ne vozim me jako ograničava, i vjerujte da mi se plače kad vidim da moje kolege idu na planinu, na skijanje, u druge gradove autom, a ja samo sjedim kući ili sam u gradu. Isto me muči i to što uvijek moram zavisiti od javnog prevoza, taxija ili nekog da me vozi. Jedino što mi je olakšavajuće je to što živim u centru grada, blizu su mi tržni centri i tako to. Hajde ni taj auto mi nije toliko potreban, ali se osjećam loše jer ne znam voziti. Imam i kolegu na faksu koji mi se sviđa, on isto vozi i ima auto, a da mu kažem da ne vozim mislim da bi pobjegao glavom bez obzira i ne bi me ni pogledao. Ali, najgora sam ja prema sebi po tom pitanju, osjećam se kao najveći promašaj zato što ne vozim, i vjerujte mi da sam često neraspoložena zbog toga, i često mi bude žao što sam odmah s 18 polagala i što nisam pričekala do neke 22.-23.godine. Znam da sam nezrela, razmažena, da netko nema ni za vozački i to sve, ali imam ogroman kompleks zbog toga i osjećam se manje vrijedno, i kako neću kad skoro svi oko mene voze? Samo jedna moja prijateljica nije polagala zbog financija, i moj najbolji prijatelj nije polagao jer se boji vožnje. Imate li neki prijedlog za mene, kako da prihvatim sebe i to sve? Hvala vam što ste ovo sve pročitali.
Neki od vaših odgovora:
Megi127: Vidjela sam jednom na sajmu automobila da ima kao da voziš auto s VR naočalama pa sam mislila možda se kroz neku takvu stimulaciju probaš zabaviti i oslobodiš straha.
Ivicaimarica: Ako te tješi, ja sam napunila 21. i do sad pala vožnju tri puta i izbjegavam se suočiti s time haha.
roza55: Možemo ti mi sad ne znam što reći, ali ako nemaš auto koji bi vozila (ili ti tvoji roditelji ne daju svoj) teško da ćeš se osloboditi tog straha. Fora je u tome da ćeš ga se osloboditi kada se suočiš s njim. A da bi to postigla moraš češće voziti. Ne znam što bih ti rekla, ali nikad se nemoj uspoređivati s drugima, svatko ide svojim tempom. Nitko ne zna odmah voziti super bez ijedne greške na dulje relacije, nesreće se događaju. Opusti se. Bit će to sve ok kad nabaviš svoj autić i kreneš češće voziti.
>> Sve odgovore na ovo pitanje pročitajte ovdje
2.Ne znam kako dalje
Molim vas ljudi za pomoć. Ovo je stvar koja me jako dugo muči i bojim se da ću skroz poludjeti kolko se loše osjećam. Nemam se kome izjadati, ali ako ovo ne napišem ovdje ne znam što ću sa sobom. Zaljubljena sam u jednog dečka već dobre 3 godine. Više nisam čak ni zaljubljena, volim ga doslovno više od sebe. Pričali smo prije i odjednom prestalo, ali to je jako duga priča pa ne želim u detalje. Ne pričamo skoro DVIJE godine, a ja dan danas, svaki božji dan, svake sekunde razmišljam o njemu i o našem dopisivanju. Meni ne može 5 minuta proći, a da ga se ne sjetim. Gdje god sam, što god radila, sjetit ću se njega. Svi mi govore da nije dobar za mene jer je dosta nezreo i djetinjast i da mogu puno bolje, ali ja jednostavno nisam sposobna krenuti dalje. Dopisivala se ja s drugima, izlazila i sve, ma ništa ne mogu održati dužim od tjedan-dva jer znam da nitko nije kao on. Meni je taj dečko već 3 godine sve o čemu ja mislim i sve što želim. Koliko god ovo nekome zvučalo pretjerano, moram se otvoriti nekome jer se osjećam užasno i ova stvar me koči u apsolutno svakom pogledu. Maloprije sam naišla na naš stari razgovor, kada sam to vidjela, ja vam ne mogu riječima opisati kakav sam ja osjećaj doživjela. Nešto u trbuhu, doslovno su me trnci prošli i skoro sam se rasplakala, čitala sam te poruke ljudi moji, skoro dva sata. Bila sam u tom razgovoru i prisjećala se kako sam tad bila je**** sretna i ispunjena, dok to sve odjednom nije prestalo. Ubija me to što čak mislim da je bio i zainteresiran za mene, dopisivali smo se dosta dugo i brzo je odgovarao, btw. znamo se od osnovne, trebali smo ići van, ali više ništa tu ne mogu i ne mogu znati o čemu je razmišljao, također prije te 2 godine sam bila dosta ‘nezrelija’ u glavi nego sada, da sad pričamo sve bi drugačije bilo. Sada je pola 3 ujutro, a meni dođe da dušu isplačem kolko me ovo muči. Ja tog dečka ne mogu izbaciti iz glave, dođe mi da probam s nekom hipnozom ili nečime, došlo mi je da upotrijebim magiju samo da mi se javi makar na tren. Pitate se zašto se ja njemu ne javljam, e pa nakon tog dugog ne pričanja sam mu se javila, i on me je porukama odjebavao (zašto-ne znam), ali od tada se nitko nikome više nije javio, sad će od toga 2 godine proći. Ja vas k'o dragog boga molim da mi probate pomoći, stvarno mislim da ću poludjeti jer je meni već žao mene kolko sam suza isplakala zbog njega, kolko nisam jela i kolko nisam spavala. Budna sam svaki put do kasno, čak i kad je škola, kao da sam opsjednuta tim dečkom. On je meni u glavi non stop, ali non stop i ja jednostavno više ne znam što da radim. Sad garantirano neću moći zaspati uopće, jer sam čitala te stare poruke i skroz sam ‘puna adrenalina’ iako znam da je od tog prošlo dosta vremena, meni su osjećaji i dalje izrazito jaki i postojani. Mislite da mu se javim i priznam sve ovo što sam ovdje napisala, eh kad bi to bilo lako. On bi to vjerojatno (100%) rekao svim frendovima, sprdao bi me, jer on je takav, nije za te veze i takve stvari, i je**** djetinjast je (sad imamo oboje 17) i treći smo srednje i iskreno bojim se što će biti kad završimo školu jer ja imam osjećaj da ću zauvijek biti zaljubljena u njega. Najgore je to što je sada online škola pa ga uopće ne viđam. Ne znam što da radim, oprostite na dužini, ali molim vas za pomoć.
Neki od vaših odgovora:
smilenowcrylater_: Pa ovo mi ne zvuči kao neki komplicirani problem na koji je teško dati odgovor, nije da ste na različitim krajevima svijeta i da pričate različiti jezik... KOMUNIKACIJA!!! Ako ti je toliko stalo, pitaj ga u čemu je stvar, ljudi se mogu dosta promijeniti u te 2-3 godine, a pogotovo kad si u pubertetu, možda je on sad skroz drugačija osoba. Javi mu se najnormalnije, ako te bude odjebavao pitaj ga u čemu je stvar, ali nemoj biti naporna, reci mu iskreno svoje emocije. Ja tu ne vidim apsolutno nikakav problem, prije bi rekao da dižeš dramu bzvz, aj sretno.
blue48: Imala sam isti problem prije koju godinu, doslovno isti kao da sam ja ovo pisala. Odlučila sam da to više ne može tako i obrisala sve poruke, njega maknula s društvenih mreža i zabranila prijateljima da ga spominju. Prvih 2-3 mjeseca je bilo strašno i nisam uvijek uspijevala, nekada sam ga znala otići stalkati ili sam imala krize kada sam pitala prijateljice za njega (jer smo skoro u istom društvu) no one su me podsjetile da je to zabranjeno. Znalo se vratiti u mahovima pogotovo kad sam bila pijana haha pa se rasplačem, ali sam se onda sprijateljila sa+ jednim divnim dečkom i na kraju smo imali nešto i s njim je sve išlo lagano jer smo se razumjeli. Ako ga izrežeš iz života mislit ćeš manje na njega, ali baš ćeš ga pravo preboljeti ako upoznaš nekog drugog, a za to si daj vremena, nemoj na silu tražiti. Sretno!
Aham: Draga autorice, vi ste se dopisivali jedno vrijeme i normalno da bi se lik sprdao time jer bi mu priznala neku svemirsku zaljubljenost na osnovu dopisivanja. S tim da ne pričate već DVIJE godine. Realno kako bi lik trebao reagirati? Zamisli netko s kim si se dopisivao prije dvije godine ti dođe i kaže da već gotovo tri godine svaki dan misli na tebe, ne spava noćima i maltene posvećuje 98% svog kapaciteta mozga na tebe. Pa je**** ja prva bi pomislila da nisi sva svoja. Ako ti se već sviđa toliko silno javi mu se. Ali ne da mu priznaš da si opsjednuta s njim već dvije godine, nego da ostvarite neki odnos ponovno. Nakon toga idi polako i vidi kako će se vaš odnos odvijati. Oprosti ako sam bezobrazna, ali realno, moraš shvatiti da on nije neka posebna vrsta čovjeka i da to nije neka once in a life time ljubavna drama. S vremenom ćeš i sama shvatiti. 17 ti je godina i oboje ste još zeleni, normalno da sa 17 nije za neke ozbiljne veze. Nisi ni ti. Poradi na sebe i izgradi se još malo, okreni se školi i prijateljima. S njim možeš pokušati ako želiš, ali poštuj sebe i nemoj biti patetična.
>> Sve odgovore na ovo pitanje pročitajte ovdje
Pogledajte još:
Više iz rubrike
