HELP 'Ja sam čudakinja... Šutim kao zalivena i stalno sam nervozna – kako da ostvarim neki kontakt?'

Budući da je potražila pomoć, mi smo ju osigurali – zatražili smo stručni komentar psihologinja s Hrabrog telefona jer su njihovi savjeti zlata vrijedni i mogu poslužiti svima koji su se našli u sličnoj situaciji.

Vjerujemo da će se mnogi od vas prepoznati u opisanoj situaciji stoga nećemo duljiti... Slijedi pitanje naše čitateljice i odgovor Hrabrog telefona.

PITANJE: Čudakinja

Zdravo svima, bez prevelikog duženja prijeći ću odmah na temu.
Ja sam čudakinja. Jednostavno se nikad nisam uklapala među ljude. Kad kažem čudakinja, ne mislim na to da sam kao oni tipični čudaci iz serija i filmova (štreberi, gotičari itd.), zapravo izgledam normalno i imam manje-više iste interese kao i drugi ljudi, ali problem je u tome što imam socijalnu anksioznost (nisam sigurna 100% jer nikad nisam išla kod psihologa, ali već tri godine istražujem o tome na internetu i jako se pronalazim u tekstovima o anksioznosti). Znači stvar je u tome da ja ne znam s ljudima. Jednostavno ne znam. Gdje god da odem, šutim kao zalivena jer se bojim pričati o bilo čemu, misleći da ću ispasti glupa, dosadna i tome slično. Stalno sam nervozna – kad hodam ulicom sva se uspaničim, razmišljam što ljudi misle o meni, u školi isto, a o zabavama da ne pričam... to mi je postalo noćna mora. I ne, ne pretjerujem, stvarno se tako osjećam. Ne volim se pozdravljati s ljudima, ne volim društveni kontakt jer stalno prokleto mislim što ću reći, kako ću se ponašati sto rezultira time da izgledam još čudnije, naravno. Kada kažem mami to ona mi samo kaže da pretjerujem, da sam divlja, uobražena i ne znam ni ja što. Najgore je to što imam 16 godina i svi moji vršnjaci idu na zabave svaki tjedan, napili su se x puta, imaju dečke, djevojke, uživaju u životu... Samo ja provodim tinejdžerske godine opterećujući se najvećim sranjima, maštajući o tome kako ću nekad biti normalna i imati prijatelje, momka i ne želim reći da sam odustala od toga jer imam barem tu neku malu nadu da je Bog pripremio nešto bolje za mene, ali problem je u tome što ja već dugo imam taj neki svoj imaginarni svijet na koji se oslanjam kad sam u teškim situacijama, a vrlo dobro znam da se te stvari koje zamišljam u svojoj glavi vjerojatno neće desiti. Imam jako nisko samopouzdanje i mislim da sam ružna, nezgodna, neprivlačna.. Par puta sam se htjela našminkati kako bih ličila na nešto, ali to samo završi time da ja mislim da me svi otuđuju i tako dalje.
ODGOVOR HRABROG TELEFONA:

Draga prijateljice Hrabrog telefona, prije svega želim ti se zahvaliti što si se javila i iskazala povjerenje Hrabrom telefonu. Ako sam te dobro razumjela, opisala si da te brinu odnosi s drugim ljudima, odnosno smatraš kako se ne znaš ponašati u društvu drugih, te da se bojiš da će te drugi ocjenjivati, promatrati i općenito pričati o tebi, što ti nije ugodno. Žao mi je što se tako osjećaš, što misliš za sebe da nisi lijepa ili zanimljiva drugima. Primjećujem kako ti je već polako dosta takvih situacija i da želiš nešto promijeniti. Isto tako, napisala si da misliš da se radi o socijalnoj anksioznosti jer si o tome čitala na internetu te razmišljaš o odlasku psihologu.

Trenutno se nalaziš u adolescenciji, razdoblju koje je popraćeno mnogobrojnim promjenama, od fizičkih, emocionalnih do socijalnih. U tom razdoblju mladima je sve važnije mišljenje vršnjaka, stvaraju sliku o sebi te se susreću s brojnim novim izazovima. Prirodno je ponekad se osjećati nesigurno ili anksiozno te u tim trenutcima moguće se poslužiti tehnikama smirivanja kao što su duboko disanje ili preusmjeravanje pažnje. Ipak, ako anksioznost postane nešto što te ometa u svakodnevnom funkcioniranju, onemogućava ti uobičajenu komunikaciju s prijateljima i drugim osobama u tvojoj okolini, svakako je dobro potražiti pomoć. Zaista mi je žao čuti što ti mama nije povjerovala kada si joj rekla kako se osjećaš i što ti je rekla sve te stvari. Važno mi je da znaš nisi to zaslužila. Teškoće koje si nam opisala su vrijedne pažnje i zaslužuješ dobiti pomoć. S obzirom na to da imaš 16 godina i da ideš u školu, ohrabrila bih te da se za početak obratiš stručnom suradniku u školi, odnosno psihologu ili pedagogu. Oni su posebno educirani za rad s mladim osobama kojima se javljaju slične teškoće te ti on može pomoći utvrditi o kojim se točno teškoćama radi te na koji način se nositi s njima. Također, razgovor sa stručnjakom ti može pomoći i u odnosu s mamom te možete skupa osmisliti na koji način možeš mami podijeliti kako se osjećaš i što ona može učiniti kako bi ti bilo lakše.

Također, voljela bih ti napomenuti da možeš nazvati i liniju Hrabrog telefona za djecu na broj 116 111, od ponedjeljka do petka od 9 do 20 sati, ili se javiti na chat od 17 do 20 sati. Isto tako, možeš nam pisati i putem e-mail-a savjet@hrabritelefon.hr ili putem Facebooka.

Prepoznajem u tebi jednu zrelu i savjesnu djevojku te mislim da ćeš uz pomoć drugih i snagu koju posjeduješ uspješno savladati izazove koji se nađu pred tobom.

Još jednom, hvala ti na iskazanom povjerenju, želim ti sreću u daljnjem rješavanju teškoća!

M.Z. / Hrabri telefon

Provjeri još...

'Dok ovo čitate, možda sam već počinio TO...' – Teen385 i Hrabri telefon u akciji prevencije samoubojstva

'Ne želim više šutjeti... Cure u školi me maltretiraju!' HELP

'OKP i nedruštvenost me muče... Gdje i kako da potražim pomoć?' HELP