HELP 'Bile smo najbolje frendice, a sad ne znam kako da ju prebolim i gledam s drugim'

Zatražili smo stručni komentar psihologinja s Hrabrog telefona čiji savjeti mogu poslužiti svima koji su se našli u sličnoj situaciji. Osigurali smo pomoć za svakoga tko ju traži.

Svakoga tjedna nađe se neko pitanje u našoj rubrici 'Pitanja i odgovori' koje bude malo potresnije od ostalih, a tada su tu za vas stručnjakinje Hrabrog telefona od kojih tražimo odgovore na vaša pitanja. Uvijek su spremne pomoći. U nastavku možete pročitati pitanje i odgovor.

Pitanje: Kako preboljeti osobu koja nikad zapravo nije ni bila tvoja? Kako ju gledati s drugim?

Ovo pišem u namjeri da olakšam dušu, a pomoglo bi mi i vaše mišljenje o situaciji, a i pokoji savjet. Poznajem ju od 2013. godine, a osjećaji prema njoj su počeli kad smo se zbližile (na prijateljski način), točnije 2014. godine. Gledala sam ju svaki dan u klupi, bile smo najbolje prijateljice do kraja jedanaestog mjeseca 2018. godine. Imam divne uspomene s njom, što mi stvara ogroman problem jer sam poprilično nostalgična osoba. Sjedenje s njom tri godine i svakodnevno provođenje vremena za vrijeme škole i izvan škole, zajednički provedena ljeta, 24-satna dopisivanja dvije godine (kasnije se svelo na malo manje), maturalac i spavanje pored nje (i buđenje naravno...) 5 dana, sve mi nedostaje. Nakon toga uslijedila je srednja škola, nije imala dovoljno bodova i nije uspjela upisati smjer zajedno sa mnom pa se naše viđanje (s njene strane prijateljsko, s moje puno više od prijateljstva) svelo na pola sata na dan (zajednički odlazak u školu) i pokoja tjedna druženja, a ljeta bismo provodile zajedno, i rođendane (samo nas dvije, bez ikog drugog), ovo ljeto pamtit ću kao najsretnije ljeto.
Zajedno s ljetom 2015. zbog predivnih uspomena koje još uvijek nisu izbljedile. Drugi srednje - sve se svelo na mjesečna viđanja zbog njene selidbe na drugi kraj grada, ali i dalje smo bile bliske i pričale smo o svemu, smatrala me i dalje najboljom prijateljicom. Prekinule smo kontakt zbog trenutno nebitnog razloga, 17.11.2018. godine ću pamtiti kao (nadam se trenutno) najtužniji dan u svom životu. Ne prolazi me ljubav unatoč tome što je nisam vidjela od početka desetog mjeseca, i dalje pamtim njene zagrljaje iz 2015. i jedan iz 2018. godine (2015. godine ih je bilo mnogo, a od te godine je nisam zagrlila sve do 4.8.2018. jer nije ljubitelj zagrljaja) i prijateljske poljupce u obraz iz 2015. godine kad sam još bila nezrela klinka, ali vjerujte da su mi ti poljupci i tada značili (1.10.2015. i 17.11.2015.). 17.11.2018. ću ujedno pamtiti i kao dan kada se poljubila s njim, nakon 2 godine stagniranja od veza, dala mu je svoje usne tako lako. Bolan dan, ali mislim da je bolnije saznanje da je sigurno već do sada izgubila nevinost s njim, a nije ju zaslužio. Danas je subota (ali ovo ću na teen385 poslati u tjednu jer je više ljudi aktivno tjednom) i prije 20 minuta sam pogledala njegov Story i vidjela ju s njim u njegovom stanu/kući/sobi (viđaju se samo vikendima zbog njegovog posla izvan države) i ne želim ni razmišljati o tome što su radili (vidim da je slijepo zaljubljena i ne bi me čudilo da su to napravili, iako je ona tip osobe koja cijeni vođenje ljubavi i ne bi nevinost dala nekome tako olako, ali... slijepa zaljubljenost...). Toliko je slijepo zaljubljena da ne vidi njegove mane kojih ima 1000, ne vidi da ju on gleda samo kao običnu prolaznu curu bez imalo značaja, a vjerujte mi da ona vrijedi, no on to ne vidi jer ju je dobio na pladnju, a ja ju cijenim jer se uvijek više cijeni ono što se teže (ili u ovom slučaju nikada) ne dobije baš zbog te svijesti koliko zapravo ta osoba vrijedi. Da me ne biste krivo shvatili, ne smatram ni ja da je zaslužujem, jer, realno - ona zaslužuje nekog tko nije psihički sje*an zbog svega što mu se izdogađalo u životu, a pritom mislim na sebe - tatino odricanje od mene i mog brata, odricanje od strane cijele njegove obitelji, psihičko zlostavljanje kroz cijelu osnovnu jer se nikada ne uklapam (ne volim se svrstavati u kalup, jednostavno sam tip osobe koji se ističe po nečemu svome i nisam društvena), svakodnevna vrijeđanja od strane obitelji i podcjenjivanja tipa: 'Ti to ne možeš' (dokazala sam im da mogu), podcjenjivanje od strane svih, bratovo fizičko i psihičko zlostavljanje, djedovo psihičko zlostavljanje od prve godine mog života pa sve do sad, djedovo fizičko zlostavljanje od prve godine mog života do 14-te godine kad sam se izborila za sebe i kad je shvatio da sam jača od njega, godine su ga prestigle. Ona zaslužuje nekog tko će ju cijeniti i voljeti njeno postojanje, a ne tijelo. Nekog tko će poštovati njene osjećaje i želje, nekog tko bi dao život za nju, pa i donirao vlastito srce ako treba. Vjerojatno smatrate kako pretjerujem i da ju dižem u nebesa, ali nije stvar u tome, stvar je u tome da sam ja osjetila pravu ljubav koja mi nikada neće biti uzvraćena i ne uspijevam ju preboljeti iako sam se iznimno trudila razmišljati pozitivno i zaokupirati se drugim stvarima koje mi trenutno apsolutno ništa ne znače jer se osjećam na neki način prazno. Jedino što mi ostaje jest nada da će tu prazninu uskoro netko popuniti, točnije da će te rane izblijediti i da će netko još uz to 'staviti flaster' na te rane da potpuno zacijele, ali opet bojim se novih ljubavi i ne znam hoću li ikada ponovo biti spremna na ljubav, previše me sve ovo 'ubija'. Postojala je jedna osoba (muška) koja mi je ulijevala nadu da mogu zavoljeti nekog drugog osim nje, ali on je otišao kad je shvatio da volim nju. Jednostavno je odustao iako je znao da ja cijenim upornost i da bi, ukoliko bi mu uspjelo, dobio svu moju ogromnu ljubav kojom raspolažem, ali nažalost, odustao je. Otišao je bez pozdrava, ali razumijem ga u potpunosti i ne krivim ga, bojao se da ću ga povrijediti ako ne ode. I eto, izgubila sam svu vjeru u ljude, distanciram se od svih jer se ljepše osjećam u samoći, sama sebi sam najbolji prijatelj i ne smatram da je to toliko loše, no ipak bih se trebala uključiti nekako u svijet, ali ne znam kako kad stvarno nemam volje. I da, biromantična sam osoba (ne biseksualna, seks me trenutno ne zanima jer sam upala u stanje 'očajavanja nad svojom sudbinom' tako da sam trenutno nekoliko mjeseci u stanju aseksualnosti. Da, znam da to nije zdravo za moju psihu da me seks ne zanima i da gledam na njega kao na nešto skroz neprirodno jer je to prirodna stvar, ali tako je). I još nešto, shvatila sam da se sve događa s razlogom, i ne, nije kazna to što je otišla iz mog života - to je trebala biti nagrada i novi početak mog života, posveta samoj sebi i briga o samoj sebi jer sam brinula sam o njoj godinama, a sebe sam zanemarivala, ali meni sve njeno i dalje nedostaje - njen miris, njen glas, njen hod, njen osmijeh, njen pogled, njen dodir, sve. Hvala na odvojenom vremenu za ovaj tekst, nadam se da ćete odvojiti vrijeme i za komentar i unaprijed zahvaljujem osobama koje će se potruditi dati neki savjet, ali saznanje da sam ja samo jedna osoba koju ćete zaboraviti je po meni tužno, ali eto, ako netko ima volju za dubokoumne razgovore o svijetu, ljudima, manipulaciji, neuzvraćenoj ljubavi, pogrešnim takozvanim 'vrijednostima' koje danas ljudi cijene, nedostatku morala, neka napiše u komentar, bilo bi mi drago kad bih upoznala neku zrelu osobu koja će me razumjeti. Ako je bitno (iako smatram da nije), imam 17 godina, iako se osjećam odraslije.

hvala ti na javljanju i ukazanom povjerenju. Vjerujem da nije bilo lako podijeliti svoje misli i osjećaje s nama. To mi govori da posjeduješ veliku snagu i zrelost. U svom upitu si opisala kako je izgledao tvoj odnos s jednom djevojkom od osnovne škole sve do danas. Navela si da si oduvijek gajila osjećaje prema njoj, dok je s njene strane vaš odnos bio prijateljski. Kažeš da si izgubila volju za seksualnim odnosom te da si biromantična osoba. Ako sam dobro shvatila, pitaš se kako se aktivnije uključiti u svoju okolinu s obzirom na to da si se u posljednje vrijeme povukla u sebe. Zaljubljivanje i ulazak u romantične odnose su prirodni u tvojim godinama. Nažalost, ponekad se dogodi da osjećaji koje imamo prema drugoj osobi nisu uzvraćeni na jednak način. Nošenje s tim saznanjem nije lako, no sastavni je dio odrastanja te iz svakog novog iskustva možemo nešto naučiti. Pitam se zna li ta djevojka što osjećaš prema njoj i jesi li ikad otvoreno razgovarala s njom o svojim osjećajima. Vjerujem da ti nije ugodno vidjeti ju u vezi s drugim mladićem. Često nam tinejdžeri kažu da im u takvim situacijama pomažu razgovor s prijateljima ili bliskim osobama, kao i neke opuštajuće aktivnosti, poput slušanja glazbe i šetnje. Rastužilo me pročitati što si sve prošla u svojoj obitelji te na koji način su se ostali članovi ponašali prema tebi. Želim da znaš da ni sa čime nisi zaslužila niti jedan oblik zlostavljanja te da se nitko nije imao pravo ponašati na taj način prema tebi. Žao mi je to ti se to dogodilo. Pitam se kakva ti je trenutna situacija u obitelji. Isto tako, zanimalo bi me jesi li ikada podijelila s nekim sve što ti se događalo. Mislim da je važno da pričaš s nekim o tome, bio prisutan neki oblik zlostavljanja još uvijek ili ne. Ne trebaš se nositi sama sa tim teškoćama i mislima, zaslužuješ pomoć. Mi na Hrabrom telefonu vjerujemo da je svaki problem manji kad se podijeli. Već samo pričanje o onome što je osoba proživjela može izazvati svojevrstan osjećaj olakšanja. Možeš se obratiti nekoj odrasloj osobi u koju imaš povjerenja ili stručnom suradniku u školi, primjerice psihologu, te na taj način dobiti pomoć i podršku. Ako budeš htjela pričati još o ovim temama ili bilo kojoj drugoj, znaj da se uvijek možeš javiti Hrabrom telefonu. Možeš nas nazvati na liniju za djecu na broj 116 111 radnim danima od 9 do 20 sati. Isto tako, možeš se javiti i putem chata koji je otvoren svaki radni dan od 17 do 20 sati ili nam pisati na e-mail: savjet@hrabritelefon.hr. Mislim da si već ovim javljanjem i dijeljenjem misli napravila velik i važan korak za sebe. Vjerujem u tvoj snagu i želim da znaš da zaslužuješ ljubav i toplinu od osoba iz svoje okoline.

Puno toplih pozdrava ti šalje,

tvoj Hrabri telefon

Foto: Unsplash/ Giphy/ Hrabri telefon

M.S.K. / Hrabri telefon

Pogledajte još:

'Saznala sam da bolujem od raka pluća i jednostavno ne mogu više' HELP!

'Više puta tjedno se prejedem i onda povraćam... Postala sam suicidalna' HELP!

HELP! 'Ne izlazim iz kuće jer me strah... Imam napadaje panike... Nitko me ne shvaća ozbiljno'