${intro}
22.01.2021
Slika nije pronađena
Neke priče ne usudimo se komentirati sami pa u pomoć zovemo njih – jer problem je manji kad se podijeli. Hrabri telefon je tu za sve vas koji se osjećate loše, kada vas muče obiteljski, ljubavni ili neki drugi problemi.
(1)(1)(1)(1)(1)(1)(1)(1)(1)(1)(1)(1)(1)(1)(1)(1).jpg)
Ovotjedna priča koju smo odlučili podijeliti s njima i zamoliti ih za komentar našla se u našoj rubrici 'Pitanja & Odgovori'. Pročitajte o čemu se radi u nastavku...
PITANJE:
Pozdrav, imam 12 godina i ovih dana primam vrlo potresne vijesti. Moj djed je izuzetno kronični bolesnik. Ima astmu, smanjen rad pluća, problema sa srcem... Ali oduvijek je bio veseo i drag. Ima 70 godina. Čini se da se vjerojatno zarazio koronom ili nečim što loše utječe na pluća, zakurio je 39 i prebačen je u bolnicu(teži slučaj). Ne mogu jer znam da mu nema spasa i sad se očekuje da samo sjedim i da me bol jede. Nikad se nisam još srela sa smrću bliske osobe tako da me to strašno boli. Ne želim zamarati roditelje koji su tako i onako tužni. Još me više pogađa što pokušavaju preda mnom i mojom braćom biti u redu, a u sobi tiho plaču. Imam osjećaj da padam u neku rupu, a izlaz prema van se više udaljava. Bojim se da neću više nikad tu rupu, koju će mi njegova smrt ostaviti, popuniti. A bit će ogromna. Znam da svi trebamo umrijeti, ali jako ga volim. Pomisao da nije tu mi je stravična. Inače imam neke faze svojih depresija, ali ne znam, ovo mi je ozbiljnije. Nemam volje za ničim samo bi sjedila i buljila u prazno. Više ne mogu ni plakati. Gledam neke užasno tužne filmove na koje svi ridaju, a ja ništa. Imam osjećaj kao da mi duša odlazi. Inače sam vrlo emocionalna, ali kao da mi emocije isparavaju.. Glumim da sam ok, ali u sebi vrištim i lagano umirem. Na kraju ne znam kako se osjećam jer su se pomiješali i počeli samo isparavati. Postala sam bezosjećajna. Kao neki zombi. Ok sad sam malo skrenula s teme. Jesam li ja za psihijatra? Pomoć teen kako da prebrodili ovo.
Odgovor Hrabrog telefona:
Draga djevojko,
hvala ti na javljanju i dijeljenju misli i osjećaja koje imaš. Žao mi je čuti da ti je djed bolestan i da prolaziš kroz strah i brigu. Stekla sam dojam da si zbunjena oko toga što osjećaš i voljela bi znati kako se nositi sa svime što proživljavaš.
Tuga je očekivana emocija kada se bojimo nekoga izgubiti, kao i strah da će ona trajati zauvijek i da gubitak nećemo nikada preboljeti. Napisala si da te neke od reakcija plaše te da se pitaš treba li ti pomoć psihijatra. Strah i tugovanje zbog gubitka ili mogućeg gubitka bliske osobe uključuju i mnoge emocije osim tuge te je proces nošenja s takvim životnim događajima drugačiji za svaku osobu. Umjesto tuge često možemo osjećati tupost i prazninu, što nije znak da nešto nije u redu s nama. Zbog toga je važno dozvoliti si razmišljati o drugim stvarima kada ti je previše, no dati samoj sebi vremena da prođeš kroz tugu i zabrinutost koje osjećaš. Kad imaš osjećaj da predugo sjediš u sobi i da te bol preplavljuje, u redu je potražiti nešto drugo čime ćeš se zaokupiti – nemaš dužnost razmišljati o gubitku cijelo vrijeme. Tvoje su reakcije razumljive i imaš pravo reagirati na to što se događa na način koji ti spontano dođe. Imaš pravo sjećati se svog djeda i toga koliko ti znači. Često je razgovorom i zapisivanjem sjećanja moguće dobiti osjećaj mira i zaustaviti misli koje se vrte u krug. Pitam se kako ti zvuči ideja da djedu napišeš pismo u kojem možeš pisati o bilo čemu što želiš, uspomenama koje imaš s njim ili osjećajima koje imaš prema njemu.
Vjerujem da je tvojoj obitelji teško i da se tvoji roditelji trude poštedjeti tebe i braću od dodatne boli. Kažeš da se trude svoju tugu sakriti od vas kako vas ne bi dodatno opterećivali. Čini mi se da se zbog toga osjećaš kao da sama prolaziš kroz težak životni događaj te da uz tugu zbog djedove situacije osjećaš i dodatan očaj zbog toga što ju nemaš s kime podijeliti. Važno mi je da znaš kako imaš pravo biti prihvaćena zajedno sa svojim emocijama i podijeliti s drugima kako se osjećaš. Pitam se jesi li pokušala razgovarati s braćom i roditeljima, pa i s prijateljima i drugim osobama od povjerenja, o tome kako se osjećaš. Vidiš već i sama da se drugi u obitelji osjećaju slično te vjerujem da postoji puno uspomena koje imaš vezane za djeda i da ih se tvoja obitelj isto sjeća. Mnogo stvari o kojima možeš imati potrebu pričati (koje ni ne moraju uvijek biti tužne) možeš podijeliti s obitelji kako bi se osjećala lakše.
Ako imaš želju pričati o svojim mislima i osjećajima, liniju Hrabrog telefona za djecu možeš nazvati svakim radnim danom od 9 do 20 sati na broj 116 111. Ako ti je draže pisati, možeš se javiti na chat Hrabrog telefona koji radi svakim radnim danom od 15 do 19 sati ili na savjet@hrabritelefon.hr
Mi smo uz tebe i šaljemo ti pozdrave,
tvoj Hrabri telefon
(1)(1)(1)(1)(1)(1)(1)(1)(1)(1)(1)(1)(1)(1)(1)(1).jpg)
Pogledajte još:
Više iz rubrike
