'Dok ovo čitate, možda sam već počinio TO...' – Teen385 i Hrabri telefon u akciji prevencije samoubojstva

U toj rubrici se nedavno pojavilo pitanje pod naslovom 'Samoubojstvo 5.1.' za koje se korisnik sam napisao da je za Hrabri telefon i da nas moli da objavimo njihov odgovor kako bismo zajedno pomogli onima koje također more crne misle i razmišljaju o samoubojstvu.

Mi smo to i učinili – uputili smo njegovo pitanje educiranim stručnjakinjama s Hrabrog telefona. Slijedi njegovo pitanje i odgovor Hrabrog telefona...

Pozdrav. Imam 19 godina, iako je to nebitno. Ostao sam bez voljene osobe koja je bila dio mog života od moje prve godine, viđao sam ju gotovo svaki dan, a i kad je ne bih vidio pričali smo preko poruka. Naš odnos je bio poseban zato što smo se osjećali povezano, nismo bili poput današnjih ljubavnih parova. Ostavila me ne tako nedavno, trenutno je u vezi s drugim. Čuo sam za sindrom slomljenog srca i ustanovio da ga najvjerojatnije imam. Imam sve simptome, aritmija srca, palpitacija, žarenje u srcu, tupa bol u srcu (dugotrajna), glavobolje izazvane stresom, a imam i paralize sna (koje nisu sindrom slomljenog srca) od početka mog kraja – od dana kada me ostavila... Nažalost, taj sindrom me ne može ubiti jer je vrlo mala vjerojatnost da dođe do pravog infarkta iako taj sindrom ima sve simptome njega, ali blaže. Mlad sam, zbog toga je i moj organizam jak, izdržljiv. Borim se s vlastitim organizmom koji i dalje želi živjeti, dok ja želim uistinu prekinuti svoj život. Svjestan sam da će biti osuda i podcjenjivanja mog stanja, ali imajte na umu da nemaju svi ljudi isti prag boli (bio on emotivno izazvan ili fizički, nebitno je) i možda se vama to čini kao izdrživom situacijom, no za mene je jedini izlaz – smrt. Problem je što ne znam kako ju izazvati jer ne želim ostati slučajno živ (ako ne postupim pravilno u presudnom trenutku), a i problem je moja majka koja je brinula samostalno o meni toliko godina bez oca, voli me i spremna je sve učiniti za mene, dala bi mi i svoj život, svoje srce ako bi bilo potrebno... Ne želim joj priuštiti tu bol jer sam poprilično siguran da bi ju gubitak sina jedinca ubio, ali nema drugog izlaza za mene. Probao sam sa psihologom koji mi je davao svakakve antidepresive (iako sam od početka znao da mi ne mogu pomoći jer je jedini način izlaza riješiti svoj problem u glavi, izboriti se s vlastitom psihom), pokušavao skrenuti misli od toga, pokušao se sve više družiti s prijateljima i putovati što više (od trenutka kada me ostavila bio sam na 5 mjesta izvan države), pokušao sam i povećati broj provedenih sati u teretani kako bih preusmjerio misli na uljepšavanje svog tijela (koje je i dalje u formi iako sam prije tjedan dana prestao s teretanom), no to me nije ispunjavalo kao što bi me ispunjavalo inače (dok sam bio s voljenom osobom), samo sam sebe još više iscrpljivao psihički (a i fizički) iako sam si na početku dao vremena za preboljeti i to vrijeme je bilo razdoblje samoće koje mi također nije pomoglo. Na sve načine sam si pokušao pomoći, ali nije mi uspijevalo, pa ni mom psihologu kao što ni jednom drugom psihologu ne bi pošlo za rukom jer on nije taj koji može utjecati na misli u mojoj glavi, na moju percepciju situacije. Svojoj majci nisam pričao o tome jer ima dovoljno svojih problema, a i bolesna je (pa bi bilo sebično od mene da je uznemiravam, a i samoubojstvo bi bilo sebično od mene jer, preusmjerila je cijeli svoj život samo na mene, odustala od svog života i posvetila se mom odrastanju i mom sazrijevanju). Jednostavno, ja sam bio jedini koji si je mogao pomoći, ali nisam uspio, nisam imao dovoljno snage u sebi da bih se suočio s boli koja je bila iznad moje snage i izdržljivosti, zato se odlučujem na jedan očajnički potez koji sam odugovlačio mjesecima jer sam si htio uistinu pomoći, ali, propalo je sve. Dok ovo čitate, možda sam počinio *to*, a možda sam jednostavno odlučio ponovo poštedjeti svoj život samo zbog svoje majke (što ne znači da ću, ako nastupi trenutak u kojem sam na dnu, biti sposoban opet poštedjeti svoj život), možda sam u bolnici jer nije uspjelo onako kako sam planirao... A sad, htio bih se obratiti vlasnicima ovog portala i zamoliti ih da pošalju ovo Hrabrom telefonu i objave odgovor Hrabrog telefona kako bi, ako već ja ne preživim, možda tinejdžeri i mladi ljudi mogli pronaći spas i utjehu u riječima profesionalaca i odgoditi (dok ne razmisle je li vrijedno to napraviti) taj trenutak odluke o samoubojstvu, koji je meni možda i posljednja odluka...

ODGOVOR HRABROG TELEFONA:

Dragi prijatelju Hrabrog telefona, prvo bih ti htjela reći kako mi je drago što si se javio i odlučio podijeliti s nama svoje poteškoće. Misli s kojima se suočavaš zvuče mi doista zabrinjavajuće. Vjerujem da ti je prekid veze s voljenom osobom bio bolan i da se osjećaš kao da se ne možeš s time suočiti.

Prekid ljubavne veze ponekad može biti izrazito stresan, možeš osjećati intenzivne emocije i može ti se činiti kao da si ostao sam i kao da nema izlaza. Čini mi se da se i ti osjećaš bespomoćno i kao da si sve izgubio. Kada netko ostane bez voljene osobe, doživio je gubitak. Nakon gubitka započinje proces tugovanja, što znači da osoba postupno uči živjeti bez onoga što je izgubila, postupno se opet upušta u svakodnevne aktivnosti, stvara navike i nastavlja sa životom prilagođenim na promjenu koja se dogodila. Svrha tugovanja je u tome da se suočiš s patnjom koju ti je gubitak donio u život i da prihvatiš gubitak kao dio svog života i nastaviš živjeti s uspomenom na ono što si izgubio.

Iz tvoje poruke, dobivam dojam da si nedavno doživio neku vrstu gubitka i da ti je to previše bolno i misliš kako će to prestati ako si naudiš. Suicidalne misli najčešće se javljaju kada se problemi doimaju nerješivima, dugotrajnima i izvan vlastite kontrole. Zapamti da se ne trebaš sam nositi s tim teškoćama i daj priliku nekome da ti pomogne. Nisi sam u ovome, postoje ljudi kojima je stalo i koji mogu pomoći. Važno mi je da odgodiš tu odluku i razgovaraš s osobom od povjerenja. Zabrinuta sam za tebe i htjela bih da nazoveš Hrabri telefon na broj 116 111 i da se zajedno dogovorimo što ti ili mi možemo napraviti da ti bude bolje i da ne budeš više sam. Možeš podijeliti svoje misli i s Centrom za krizna stanja i prevenciju suicida svakim danom od 0 do 24 sata na broj 01 2421 603. Potičem te da daš nekome priliku da bude uz tebe i da ti pruži podršku. Zapamti, nisi sam! Reci nekome kako se osjećaš, potraži pomoć prije nego što učiniš nešto. Kada ti sljedeći put bude teško, možeš se javiti i na telefon za psihološku pomoć Psihološkog centra Tesa svakim radnim danom od 10 do 22 sata na broj 01 48 28 888.

Želim ti puno snage i nadam se da ćeš dobiti pomoć i podršku koju zaslužuješ!

M.Z. / Hrabri telefon

Kad se čini kao da nema izlaza: 'Razmišljala sam o samoubojstvu već bezbroj puta'