Ukrašavanje tijela diljem svijeta: Skarifikacija, sakaćenje, tetoviranje...

Svojevrsni ritual ukrašavanja tijela seže sve do prapovijesti te mnogi povijesni nalazi, iz najranijih razdoblja, svjedoče o tome.

Već je u starom Egiptu jako popularno bilo tetoviranje, a jedan od najbizarnijih načina ukrašavanja tijela potječe iz Kine, gdje se, sve do 20. stoljeća primjenjivao jedan od najbolnijih kozmetičkih sakaćenja na način da se zaveže donji dio noge kako bi se dobilo  tzv. lotosovo stopalo. Ovo je najbolji pokazatelj kako ukrašavanje nije značilo samo uljepšavanje, nego i određenu dozu tjelesne boli.

Kada je riječ o razlozima ukrašavanja, osim da bi pokazali pripadnost određenoj grupi, tu su i privlačenje suprotnog spola, ukrašavanje kao način izražavanja ili pak podvrgavanje modi. U plemenskim kulturama ukrašavanje tijela ima obredno ili vjersko značenje.

Danas najrašireniji oblik ukrašavanja tijela jest njegovo oslikavanje. Nije trajno, dopušta ponavljanje, a posebno je rašireno na Papua Novoj Gvineji i u Sudanu, kod plemena Nuba. Ovdje se radi o doslovnom smatranju tijela slikarskim platnom gdje se oslikani likovi savršeno stapaju sa tjelesnim udubinama i oblicima.

Iako je moguća pojava figurativnih, najčešće su to ipak apstraktni oblici koji savršeno ističu pojedine oblike tijela. Tijelo najčešće oslikavaju mladići kako bi izrazili umjetničke sklonosti, ali i radi vlastitog zadovoljstva i osjećaja tjelesnog zdravlja.

U Australiji oslikavanje tijela se koristi najčešće zbog vjerskih i ceremonijalnih obreda. Indijanci plemena Thompson u SAD-u boje svoje lice u crveno- crno u obredima kojima je cilj stjecanje duha čuvara.

Južnoamerička plemena, pogotovo ženski dio, i danas ukrašava lice najrazličitijim simetričnim oblicima. Očito je, među nezapadnjačkim kulturama još uvijek postoji ritual ukrašavanja i oslikavanja muškog tijela, dok je to u zapadnom, modernom društvu svojstveno uglavnom ženama kada one šminkom ukrašavaju svoje lice.

Već smo spomenuli kako je u starom Egiptu bilo popularno tetoviranje, a najstariji primjerak tetovaže iz Starog vijeka jest koža skitskog poglavice pronađena sredinom 20. stoljeća u području Altaja u Sovjetskom Savezu čija je starost procijenjena na 2000 godina. Tetoviranje se, tijekom Srednjeg vijeka, izgubilo u Europi zbog pritiska Crkve.

Unatoč tome, ova tehnika ukrašavanja tijela svoj pravi procvat doživljava u Japanu u 18. stoljeću, u školi tetoviranja irezumi. Tehnike tetoviranja su uglavnom vrlo slične: boja se unosi bockanjem kože iglom. Razlozi tetoviranja različiti su od plemena do plemena: kod Maora tetovaža označava rang i plemenske i obiteljske veze.

Njihove tetovaže, poznate pod nazivom moko karakteriziraju zakrivljene linije, a crteži služe kao osobne oznake. Zanimljivo je to da kada sklapaju zemljišne ugovore, ljudi, umjesto potpisa, pod njih ucrtavaju šaru sa svoga lica.

U Melaneziji može označavati da je žena dosegnula neku dob i da je spremna za udaju. Na Tahitiju tetovaža znači da je djevojčica sazrela. Iako je isprva označavala društveni rang, danas je uglavnom dekorativne prirode.

Skarifikaciju nalazimo u Africi i Australiji, a nastaje tako da se koža zadigne trnom pa se odsiječe te se tako stvori ožiljak. Nastala izbočina naziva se keloida te je trajnija što je viša, a svaka veća se smatra ljepšom. Razlozi ovog ukrašavanja tijela, svojstvenog i muškarcima i ženama su estetski, ali tako se označavaju i faze u životu.

Sakaćenjem, pak, smatramo neki oblik izobličavanja tijela. Deformiranje lubanje su radili već djeci višeg roda u starom Egiptu, Grčkoj i Rimu. Pojavilo se i u Nizozemskoj i Francuskoj te u Africi. Cilj je gotovo svugdje uvijek bio isti - stvaranje i prilagođavanje različitim idealima ljepote.

Kinezi su, vezivanjem stopala, mijenjali oblik i usporavali njihov rast te se smatralo da ona tako postaju erotičnija i izazovnija. Krajnji primjer izobličavanja tijela nalazimo kod Karena u Burmi - žene tijekom čitavog života postupno dodaju nove prstenove na vrat te se isti tako stalno rasteže.

Bušenje i nakit u nosu, usnama, ušima (danas: piercing) i među plemenima je rađeno s istim ciljem: kićenja.

Iako se na prvi pogled čini kako se jako razlikujemo od svojih predaka i ljudi koji žive po plemenskim običajima, ovi primjeri nam pokazuju suprotno. Djevojke se još uvijek šminkaju iz istih razloga kao što i žene u plemenima oslikavaju svoje tijelo: želimo biti ljepše, osjećati se ugodnije i biti privlačnije.

Danas, u suvremenom društvu, nema onog prvobitnog sakaćenja, ali ako razmisliš malo bolje i pogledaš primjere neuspjelih plastičnih operacija, onda opet dođeš na sami početak - podvrgavanje tjelesnoj boli radi ljepote. Mišljenja smo da sve ima svoje dobre i loše strane te svakako predlažemo da prije tetovaže ili piercinga dobro razmisliš želiš li tako zauvijek biti ukrašena.