Slika nije pronađena

Svatko u životu ima uspone i padove. Svatko ima ljude koji ga podupiru, brane, vesele. No što je s onima koji to nemaju?

Gledajući na svijet sa strane onoga koji nema. Ništa nije lako.

Provoditi praznike u svojoj sobi, na Internetu. To nitko ne želi.

Ali što činiti kada nemaš izbora.

Moji vršnjaci. Dane provode u društvu drugih, mojih vršnjaka.

Ne mareći za ništa. Živeći u trenutku.

Bez obzira što ima se dogodilo, uvijek imaju toga nekoga koji je tu za njih. Kada se sve ruši, kada se tlo pod nogama trese. Netko će im reći: «Sve je uredu». Ili «biti će bolje».

Što je s onima koji toga nekoga nemaju.

Što oni čine u slobodno vrijeme?

Tko njih podupire?

Što njih ohrabruje?

Nitko i ništa.

Ljudi sa problemima većeg od mojih ima na milijune.

Naravno ne uspoređujem moj socijalni problem sa problemom gladi u Africi.

No meni je ovo jako bitno.

Meni ovo ne da spavati do 2 ili 3 u jutro.

Cijelo ovo vrijeme sam odbacivala činjenicu da nemam nikoga. Cijelo sam vrijeme zanimala sebe nečime što bi mi odvuklo pažnju od činjenica koje su nezaobilazne.

Gradeći svijet oko sebe. Živeći u iluziji. Pričajući sama sa sobom s povremenim stankama jer u mojoj glavi taj prazan prostor pored mene govori.

Na taj način preživljavala tišinu, koju toliko tražim ali se u njoj slamam.

U tim trenucima tišine, samoće u kasnim satima kada mi um ne dopušta padanje sna na oči. Najranjivija sam osoba na svijetu.

Bez igdje ikoga.

Bez nade.

Sve što mi je potrebno da netko učini za mene su 3 riječi i 1 čin.

Da me netko zagrli i kaže «biti će bolje».

Ana Marija H.
Foto: sxc.hu

teen novinar