Kada smo djeca, ne razmišljamo previše očemu što nas čeka u budućnosti. Budućnost nam se čini kao strani pojam, ali dolazi prije nego što smo se nadali.
Dijete kao dijete ne razmišlja previše. Uzor su mu roditelji i jednog dana kada odraste željet će biti poput njih. Krećemo u školu te se susrećemo s drugom djecom koja ne dijele ista mišljenja s nama. Roditelji su nam sve manje uzor. Susrećemo se u većoj mjeri s internetom te nam netko od poznatih pjevača ili bendova postaje uzor. Sebe počinjemo zamišljati kao neku poznatu osobu za koju će svi znati i kojoj će svi željeti sličiti. Kasnije kada dođemo u osmi razred i kada moramo odlučiti koju srednju školu ćemo pohađati, pojavi se problem, a to je da jednostavno više nemamo neku želju ili neku osobu kojoj bismo željeli sličiti. Susrećemo se i s drogom, alkoholom, cigaretama, a sve manje razmišljamo što želimo biti u svom životu.
Kada smo bili djeca imali smo velike snove. Željeli smo da se mama i tata igraju s nama, a nismo marili ni što ćemo jesti ni što ćemo piti. Važno nam je bilo da smo okruženi osobama koje nas vole i koje mi volimo. Osjećali smo se sigurno i sretno. Roditelji bi nas fotografirali i na tim slikama uvijek bismo se smijali i radili grimase, a kasnije se sve to izgubilo. Možemo i danas vidjeti slike na našim profilima na društvenim mrežama poput Facebooka ili Instagrama. Ne mislim da su na svim slikama osmjesi lažni, ali postoji jako puno lažnih osmjeha na brojnim fotografijama. Ljudi počinju stavljati maske na sebe i pretvarati se da su netko drugi, počinju glumiti, a to ne završi uvijek dobro. Kao djeca igramo se igračkama i čitamo priče za laku noć, a jednom kada 'odrastemo', odnosno kada mislimo da smo veliki, tada te igračke i priče za laku noć zamjenjuju mobiteli, igrice na laptopu ili kompjuteru.
Gubimo ono dječje, onu maštovitost, kreativnost, veselje za male stvari, a sve nas više okružuju i zaokupljaju nove informacije koje dobivamo u školama, fakultetima ili poslovima. Nemojmo zaboraviti naše djetinjstvo i onu radost, bezbrižnost i kreativnost koju smo imali, a sada više nije toliko izražena jer nemamo baš vremena.
U trci oko mnogih obaveza i stvari koje smo s vremenom nakupili ili koje želimo imati, ponekad se pitam kako izgleda raj. Što ljudi rade u raju, brinu li se o istim stvarima o kojima brinemo mi? Naučili smo da je u raju sve lijepo i savršeno. Voljela bih da barem na jedan dan sve bude tako. Da mobiteli i internet jednostavno ne rade, da se obitelji skupe oko jednog stola i da odigraju neku društvenu igru, samo da se na trenutak ponovno probudi maštovitost, veselje i kreativnost kao kod djece. Kada gledam svoju malu braću i sestre kad se igraju, mislim da je upravo tako u raju: iskrenost, dobrota, otvorenost, radost, maštovitost… Mislim da je to slika raja koji polako zaboravljamo kada odrastamo.
Pjesnik Enes Kišević u svojoj pjesmi 'Velik kao dijete' lijepo je rekao: 'Znaš li što ću ja postati kada odrastem, za tvoju ljepotu svijete? Ja kada odrastem jako veliki, ja ću postati dijete'. Čovjek bi se trebao ponekad opustiti i sjeti svih lijepih stvari svog života. Sjetiti se kako mu je bilo lijepo u malom raju i biti iskren, čist, pun nade i radosti i baš velik kao dijete koje bi nam svima trebalo biti uzor ljudskosti.
Voliš pisati? Ili pak više voliš snimati videe? Oduvijek te zanimalo kako bi bilo biti novinar? Ovo je prilika da se okušaš u novinarskom poslu i vidiš jesi li stvoren/a za to. Teme su po tvom izboru, to može biti moda, savjeti, glazba, zanimljivosti, DIY, škola, tehnologija... sve što zanima tebe i ostale tinejdžere!
Svoj članak ili video možeš nam poslati na mail novinar@teen385.com ili u inbox na Facebook stranicu Teen385.com.
Foto: Profimedia/Giphy
Judita Havaić
Provjeri i ostale tekstove naših Teen novinara...
Negativne strane Interneta iz prve ruke – jeste li svjesni što su nam donijeli guglanje i stalkanje?