"Dečak iz vode, princ rokenrola" - Milan Mladenović

Do svoje šeste godine živio je u Zagrebu, a poslije se seli u Sarajevo o kojem progovara: “Sarajevo je vjerojatno mračno utjecalo na mene. Bio sam strašno ratoboran, istinoljubiv, mali, ovolicki, i stalno sam se tukao sa starijima od sebe. Oni su me, naravno, mlatili i tako sam ja dolazio kući krvav, plačući, i to je trajalo tih šest, sedam godina koliko sam živio tamo... Bio sam klinac s naočalama i nosio tango-gitaru ispod miške. Odlazio sam na satove kod čuvenog Gari Garinče. Od njega sam naučio neke akorde.”

Kada se preselio u Beograd, nastaje “Limunovo drvo”, osnovano sa Gagijem. Svirali su na gitarijadama u Žarkovu i Železniku, u Bloku 45 (tzv. Rock blok), u Domu omladine, a održali su i dva samostalna koncerta u SKC-u. Poznatije pjesme Limunovog drveta bile su: Da li se sećate?”, Sedmi krug, Oko moje glave, Limunovljevo drvo, Ne veruj i Gubitaš. U to vrijeme Milanovo društvo postaje aktivno uključeno u novi glazbeni pravac poznat kao – novi val.

Postoji dosta pesama koje su baš do daske patetične, i to bez stida. Takve su Jesen, ili I've always loved you...Samo ih iskrena emocija vadi da ne postanu banalne. A možda i pored toga zvuče banalno. Uvek se plašim banalnosti i neukusa u emocijama, pošto često ne mogu da se obuzdam na dovoljno fini način. Jednostavno, na koncertima ili dok pišem, sav se zajapurim, i tu nema spasa - ispadne patetično. Mislim da je dosta patetično i ovo vreme u kome živimo... Ako imaš dosta jake odbrambene mehanizme, onda to ne može da te dotakne; medjutim, ako malo šire otvoriš oči, onda sve jasno vidiš. Vrlo je teško da ono što vidiš kažeš i preneseš ljudima, a da ne ispadneš banalan, rekao je “Dečak” 1985.g.

Kažemo da nije živ je li? Pa jeste li vi ljudi normalni? Čujemo ga još uvijek u studentskim sobama, u mračnim kutevima kafića sa dobrom muzikom, čujemo ga u glavi i u našim srcima. On nikada neće biti prošlost, jer je on stvorio svoju prošlost i budućnosti, a naša ljubav ga održava u sadašnjosti. 

“Dečak iz vode” nam još uvijek poručuje da bi ovaj put mogao trajati večno. Njegovi stihovi nisu ispisivani po spomenarima, malo se ili nimalo „vrte“ po današnjim TV programima, o njima se piše s vremena na vrijeme. 

Meni je to bolno, ali našem “Dečaku iz vode” manje je bitno. Njemu je manje bitno hoće li i koja će ulica nositi njegovo ime, ko će i koliko zaraditi na njegovom liku i djelu, ko će ga i zašto smatrati jugoslavenskim rokenrol arhetipom, a ko narkomanom.

Našem “Dečaku iz vode” je to sve manje bitno sve dok još uvijek ima ljudi koji ga, zaista, razumiju i žive njegove ritmove, stihove, akorde, ne dozvoljavajući da zauvijek ostanemo čirevi na licu Europe.

Mihaela Pavlović

foto: facebook