Budući da nam se često obraćate u situacijama kada se osjećate loše i kada vas muče obiteljski ili ljubavni problemi te poteškoće s učenjem i prijateljima, odlučili smo pozvati naše prijatelje s Hrabrog telefona da priskoče u pomoć i ponude vam rješenja i savjete.
PITANJE:Pokušat ću skratiti koliko je moguće... Živim u inozemstvu već više od godinu dana. Život mi je bukvalno jadan. Nemam nikakvih pravih prijatelja ovdje, nemam volju ni motivaciju ni za što. Moj život je iz dana u dan isti: 6-10 sati škole na dan, dođem kući, jedem i tipkam po mobitelu ili gledam TV. Nemam neki socijalni život uživo. U školi većinom šutim i neugodno mi je pričati jer ne govorim jezik perfektno. Nisam sama pod odmorima, družim se, ali osjećam da se ne uklapam u razred/školu. Mislim da se čak niti ne želim uklopiti... Veliki sam domoljub i Hrvatska mi jako fali. Sve u vezi s mojom domovinom mi fali, mentalitet ljudi, način zezancije, školski sistem čak, hrana (očito, jer je zakon), obitelj i ono najočitije, najbolji prijatelji. Ne mogu prijeći preko toga da moram ostaviti svoj stari život iza sebe i krenuti ponovno. Nemotivirana sam i nemam volje ni za što. Dopizdila sam sama sebi već s ovakvim načinom življenja. Mojim roditeljima je već dosta tog mog 'ne želim novi život, hoću stari nazad'. Imam 17 god i osjećam se izgubljeno, kao da to više nisam ja. Nisam tužna, rekla bi da je depresivna faza prešla, samo nemam volje za ništa. Kako dalje? Bilo kakav savjet je dobrodošao.
ODGOVOR HRABRI TELEFON:
Draga djevojko,
hvala ti što si nam se obratila i ukazala povjerenje. Kažeš da živiš u inozemstvu već godinu dana, a to je donijelo brojne promjene u tvoj život koje ti se ne sviđaju. Osim što ti nedostaju prijatelji, škola i tvoj život kakav je izgledao ranije, nisi se još naviknula na život u novoj zemlji, niti pronašla nove prijatelje. Kažeš da si imala i depresivnu fazu i da imaš dojam da tvoji roditelji nemaju razumijevanja za to kako se osjećaš.
Rekla si da nemaš motivacije i da se osjećaš izgubljeno. Žao mi je zbog toga. Preseljenje koje si doživjela je zaista jedan veliki gubitak u tvome životu. Većinom ljudi kada pomisle na gubitak, misle na smrt. Ipak, gubitak se može odnositi na to što si ti promijenila školu, daleko si od prijatelja, obitelji i susjeda. Svaki gubitak nosi sa sobom proces tugovanja, odnosno navikavanja na nove okolnosti i učenja življenja bez onoga što si izgubila. Ipak, kažeš da nisi tužna i da ti je depresivna faza prošla. Pitam se na što točno misliš kada to kažeš. Prirodno je da gubitak izazove tugu i žaljenje. Depresivnost je pak nešto više od tuge, ona nosi i osjećaj beznađa, manjak volje i motivacije, povlačenje u sebe, teškoće u ritmu spavanja ili promjene u apetitu. U svakom slučaju, bilo da se radi o tugovanju koje se odužilo ili da se radi o depresivnosti, mislim da je važno da potražiš podršku odrasle osobe kojoj vjeruješ. To mogu biti roditelji, teta, stric ili bilo tko drugi. Mislim da bi bilo dobro da potražiš pomoć stručnjaka, poput psihologa kojeg možda imaš u školi.
Voljela bih da nam se javiš i na našu besplatnu i anonimnu liniju Hrabrog telefona za djecu na broj 116 111 svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Na liniji rade educirani volonteri koji su tu kako bi te saslušali te pokušali pomoći. Ako ti je ipak draže pisati, možeš nam se javiti na chat svakim radnim danom od 17 do 20 sati ili na e-mail savjet@hrabritelefon.hr. Puno te pozdravlja,
tvoj Hrabri telefon.
Foto: Pixabay
M.Z. / Hrabri telefonPročitajte još:
'U životu mi je dobro, ali javljaju mi se suicidalne misli' – kako ih zaustaviti?
'Osjećam se izgubljeno, razmišljam o samoubojstvu i mrzim samu sebe' – kako nastaviti dalje?
Samoozljeđivanje i kako si pomoći: 'Imam 15 godina i imala sam razloge koji to opravdavaju'
