Bilješka o piscu:
Anton Pavlovič Čehov (1860. – 1904.), ruski novelist i dramatičar, po zanimanju liječnik. Započeo je knjiženi rad kritikama humoreskama, nastavlja novelama u kojima obrađuje izgubljene i otuđene likove. Čehov ne donosi u svojim novelma događaje, zbivanja, a niti velike izrazite ličnosti koje nastupaju u društvu glasno i bučno. Fabule su vrlo jednostavne ili uopće nije težište na njima, jer Čehov nastoji izazvati dojam, ugođaje, atmosferu; on stvara raspoloženje oko likova, u kojima se oni potpuno očituju. Zbog toga je uvijek sažet, na svoj način lakoničan, a obilno se služi pejsažima i lirskim digresijama. Ni u drame Čehov ne unosi veće dramske zaplete, nego je sav u stvaranju scenskih raspoloženja i onoga neuhvatljivog ugođaja u kojima se likovi očituju kao živi i neposredni ljudi. U tome je Čehov velik majstor i s potpunim opravdanjem nazvan je osnivačem ruske impresionitičke drame; njegove se drame uzimaju kao primjer tzv. lirske drame.
Bilješke o djelu:
Na kazališnom oglasu naslov drame i posebno dodatak „Scene iz života na selu“ upućuje nas na neku idiličnu ili realističku priču iz života sela. Pisac nas je zavarao. Radnja se odvija u zabiti ruskih prostranstava u selu na imanju Serebrjakova. Ista drama mogla se odigrati u provinciji bilo kojeg drugog gradića, bilo koje zemlje ili kontinenta. Rusko selo samo je okvir zbivanja, istina, jako utječe na protagoniste, ali pisac samo marginalno prikazuje rusko selo.
Čehov nam je satkao lirsko-psihološku dramu koja se temelji na oslikavanju morbidne atmosfere jedne porodice. Na unutrašnjoj dramatičnosti antijunaka otkrivamo zamorni i promašeni život glavnih likova.
Porodični odnosi na plakatu daju naslutiti zamršenost koja može dovesti do dramatičnosti. Jer tada su zajedno na imanju profesor u penziji Serebrjakov i njegova mlada žena Jelena od 27 godina, te profesorova kćerka Sonja iz prvoga braka, pa Marija, Sonjina baka, i onda Vojnicki, Sonjin ujak, pa još Telegin kao propali spahija te liječnik i osebnjak Astrov, ta zabitost karaktera u uskom prostoru različitih interesa može dovesti samo do sukoba. U toj nepovoljnoj rodbinskoj i krvnoj strukturi likova u zabiti imanja sudaraju se antijunaci koji oplakuju svaki na svoj način svoj propali i izgubljeni život. Naši su junaci svijesni da su prokockali smisao svoga života i da nemaju izlaza da sa poprave, a kamo li izmjene.
Naši su slabići samo drhtaji, osuđeni ne umrijeti nego na umiranje, ne živjeti nego vegetirati. Ne mogu pobjeći od sebe ni iz sebe, ne mogu se pomaknuti iz buke gdje su se nasukali i sada trunu kao olupine dok se ne raspadnu.
Serebrjakov, Jelena, Vojnicki, Sonja, Astrov, Telegin pripadaju ruskoj inteligenciji koja živi na zabačenom imanju okružena provincijalizmom, primitivizmom i zaostalošći ruskoga sela i sredine. Sredina ih je skrhala kao individue i preobrazila u prosječnost u kojoj se kreću. Bježeći od malograđanštine na kraju se utapaju u njoj. U podmaklim godinama, oko pedesetak i više, kada prave inventuru svoga života, shvaćaju da su ga prokockali u zabiti, da ga nisu iživjeli, da su ga utrošili uzalud, a najtragičnija je spoznaja da će i ostatak života provesti besmisleno, besciljno, dosadno, ubitačno dosadno čekajući smrt kao jedinu moguću promjenu.
Kada se tih šest nesretnika nađu zajedno svjesni svojih promašenih života i kada pokušaju pronaći krivca za svoje stanje, Čehov nam razotkriva njihove psihloške drhtaje, ugođaj trule atmosfere, a sve to ukomponirano u lirskom ruhu.
Pisac ne ocjenjuje postupke likova, pa iz dijaloga ne upoznajemo sve njihove osobine. Čehov ulazi u njihovu psihu i neutralno je razotkriva. Upoznajemo nemire i osjećaje junaka, a vanjska kretanja i zbivanja sporadična su.
Skučenost i ograničenost vanjskih zbivanja dramski je opravdana zbivanjem u jednom danu i noću, na verandi i u sobi imanja Serebrjakova. Dramsko književno djelo Ujak Vanja slojevito je, umjetnički virtuozno i spada u antologijske klasike. Redatelj mora biti samo oprezan da u kazališnoj izvedbi nečim ne pokvari vrijednost književnog djela.
Analiza likova:
Vojnicki
Drama nosi naslov Ujak Vanja, pa bi glavni lik trebao biti Vojniciki, Ivan Petrović. Vojnicki je dekadent koji u 47. godini spoznaje uzaludnost svog života. Dvadeset i pet godina radio je na imanju profesora Serebrjakova da bi se ovaj mogao u gradu baviti naučnim radom. Vojnicki spoznaje da profesor nije bio nikakav veliki literarni stručnjak kojemu se trebalo diviti kao božanstvu i da je on utukao svoj život za jednu običnu ništicu.
Sonja
Sonja je nesretna žena, zaljubljena u liječnika Astrova koji je ne voli.
Sonja sa svojim ujakom Vojnickim vodi imanje. Ona puno radi. Sonja je realni lik. Predstavlja tip žene koja je bez prava na pobune, primorana da prihvati svoju nesretnu sudbinu. Sonja je neiživljena i nikada neće ni živjeti. Nikada neće biti voljena. Ona je žrtvovana i svoju žrtvu prima mirno. Sonja je smirenje, nema krika ni pobune kod nje.
Kada spoznaje da joj je sudbina okrutno zapečaćena očekujemo njen jauk. Naprotiv, Sonja pronalazi bizarno kršćansko otkupljenje i spas. Tko je patio na ovome svijetu, a do tog kraja mora se strpljivo raditi.
Sonjinim dijalogom točno završava drama:
Astrov
Astrov je liječnik u zabiti i primitivnosti ruskih sela. Naporno radi. Određenu simpatiju Čehov stidljivo poklanja Astrovu. Možda je uzrok tome što je i Čehov bio liječnik. Astrov je osebnjak, bez porodice. Za razliku od Vojnickog gotovo ravnodušno i bez borbe pomirio se sa besmislom svoga života. Astrov više ne vjeruje ni u svoje sposobnosti pa za sebe kaže:
Jelena Andrijevna
Jelena Andrijevna, mlada žena staroga profesora, u žabokrečinu ljudskih duša unijela je nemir. Probudila je mrtvilo u Astrovu, a naročito u Vojnickom. Jelena postaje žena fatum. Jelena je nesretna žena koju svoju najveću nesreću prima sa manje emocija, donekle racionalno.
Stari profesor
Stari profesor uzrok je uništenja mnogih života. Optužuju ga i mrze njegova žena i Vojnicki. Sonja svoga oca voli i žrtvovanje za njega prihvaća kao nešto prirodno. Profesor je star i bolestan i ljubomoran je na mladost. U biti je umišljena veličina koja u zimi svoga života očekuje od svih još malo pažnje. Profesor ne govori o svome radu, ali ga Vojnicki bolno secira.
