Bilješke o piscu:
Petar Preradović je bio potomak siromašne krajišničke obitelji, te je zbog toga pošao u vojničke škole jer su one bile jedine škole koje je mogao završiti na trošak države, i tako se njegova majka (udovica) nije morala brinuti za njegovo uzdržavanje. No on nije bio zadovoljan svojom vojničkom službom, iako je kao oficir bio sposoban.
Život mu nije bio uopće lagan. Tokom svoga života imao je gospodarske i tjelesne brige. Pošto je bio Slaven, morao je stalno služiti izvan domovine, i to u sredini koju nije poznao. Samo je kratko kao kapetan živio u Zagrebu od 1849. godine pa do 1852. godine.
Njegova prva žena bila je talijanka, a druga njemica. On je bio jako obrazovana osoba za ono vrijeme u kojemu je živio. Osim njemačkog jezika, vrlo je dobro poznavao francuski i talijanski jezik, a osim toga znao je i sve slavenske jezike. Pošto se bavio europskom književnošću, ponekad je i prevađao europska djela, te sa češkog na njemački i sa hrvatskog na njemački (Osmana i neka njegova djela). Umro je nakon duge bolesti u 54. godini života.
Pojavio se u književnosti s mladom grupom iliraca, koji su u vrijeme prvih pothvata i uspjeha ilirizma još bili u školama. Međutim, on je u književnost ušao kao zreli čovjek, te su se njegova djela cjenila kao umjetnine prvoga reda. On je bio prvi hrvatski pjesnik za čijega je života prvi put napisan cjeloviti prikaz (u Glasonoši 1865. godine).
Prvi je put Petar štampao svoje stihove u 26. godini života, te je on zbog toga bio veoma suzdržljiv, naprema npr. Mažuranića i Vraza koji su nastojali što prije prodrijeti u javnost.
Njegove su pjesme u doba Austro-Ugarske sačinjavale najznačajniji dio hrvatskih čitanki za srednje škole, jer su one bile najprikladnija građa sa kojom je vlast željela postići najvažnije odgojne svrhe. On je svojim pjesmama zasjenio ostale pisce pa tako i Mažuranića i Vraza.
Preradovićeva djela za školstvo:
Preradovićevi su stihovi bili jako važni u vrijeme dok je on bio živ te neko vrijeme i nakon njegove smrti. To je zbog toga što su njegove pjesme za vrijeme Austro-Ugarske sačinjavale najznačajniji dio hrvatskih čitanka za srednje škole, te su one za učenike bili stihovi na vrhuncu pjesništva. Osim toga na njegovim su stihovima nastavnici književnosti objašnjavali razne pojmove iz života i umjetnosti: domoljublje, religjoznost, značenje jezika, smisao umjetnosti te slobodu umjetničkog stvaranja. On je neke od svojih stihova namjerno stvarao za potrebe učenja kao npr.:
O slobodi stvaranja:
“Ne razumije pjesma zapovijedi,
Slobodna je, svomu glasu slijedi!”
O ljubavi prema domovini:
“Zdravo da si, domovina mila,
Zdravo majko, zdravo, zdravo bila,
Pozdravlja te vjeran sinak tvoj!”
O karakteristici čovjeka:
“Ljudskom srcu uvjek nešto treba,
Zadovolnjo nikad posve nije,
Čim želnja cilja se dovreba
Opet iz njeg sto mu želja klije!”
O prolaznosti i promjenjivosti svega na zemlji:
“Stalna na tom svijetu samo mijena jest!”
Preradovićeve je pjesme školski sustav vješto iskorištavao. U njima se govorilo o svim vrlinama čovječanstva te o težnjama za napretkom. Međutim, njegovo stvaranje za školovanje nije dolazilo iz njegovog srca, već je ono nastajalo sa zadanim i točno ucrtanim temama, a osim toga ljudi mu nisu vjerovali jer nisu vjerovali u njegovu iskrenost, jer je u vojsci suprotne države stekao najveći čin.
Preradovićevo književno stvaralaštvo:
Preradović je svoju vojnu službu doživljavao kao poslom za kruh, a u njoj je on bio smatran kao sposoban i vrijedan oficir, ali je ipak bio nezadovoljan što nije mogao napustiti vojnu službu.
Međutim moramo spomenuti da se Preradović književnošću bavio samo usput, i to onda kada je bio slobodan. Njegova sposobnost za pisanje ističe se već u vojničkoj školi, kada se on u stilu pisanja ističe pred svojim drugovima. Posebno se isticao sa svojim njemačkim stihovima, pisanih u duhu romantike i naročito pod utjecajem Byrona. U svojim je stihovima na početku prikazivao izuzetne ličnosti, opterećene tajnom ili zločinom. Tek kada je u Milanu upoznao Ivana Kukuljevića, započeo je pratiti književno stvaranje iliraca i vraćati se svom narodu. Kada je u Zadru započeo izlaziti list Zora dalmatinska (1844.), Preradović je postao njegov stalni suradnik. 1846. godine izdao je u Zagrebu svoju prvu knjigu pjesama “Prvenci”, a nakon toga 1851. godine drugu pod imenom “Nove pjesme”. Osim toga surađivao je i sa drugim časopisima kao što su Vijenac te Naše gore list.
Preradović je dobro napredovao u književnosti, te je svojim radom ubrzo zasjenio sve pjesnike ilirizma, pa tako i Mažuranića i Vraza. On je osjećao snagu i ljepotu hrvatskog jezika, i slutio je što bi se sve moglo reći.
U pjesmama “Rodu o jeziku” i “Jezik roda moga” nisu samo domoljubne pjesme, već su u njima izražene i goleme mogućnosti naših riječi i našeg jezika:
“Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom lakom,
Podaje se dahu svakom,
I mreška se i propinje.”
Preradović je bio vrlo kritičan prema sebi. On se nije smatrao velikanom, ni kao čovjek, ni kao pjesnik. U svojoj pjesmi pod imenom “Pustinjak” najotvorenije je iznio svoje mišljenje o vlastitom položaju i značenje u hrvatskoj književnosti:
“Živi, rode, i sjaji kroz vijeke
Svijetlom umu tvojijeh sinova,
koji zlatne u tvom plovu strijeke
Neka čine sa tvojijeh plova.
A spaziš li u struji te rijeke
I iskricu, što ti je darovak,
Spomeni se, da iz srca sinu
Tvomu pravom, rođenom sinu.”
Zaključak:
Ako Preradović i ne spada u pjesničke velikane 19. stoljeća, kao što su tvrdili njegovi obožavatelji, on je ipak jedan od naših prvih pjesnika. Postao je vođa onima koji su osjetili našu narodnu težnju, naše vrline i nedostatke naše prošlosti.
Iako on nije bio kao Njegoš, Prešeren ili Mažuranić, on se po svojoj veličini, po plemenitosti, ipak ističe među onima koji su izgrađivali hrvatsku književnost i hrvatski narod.
