Silvije Strahimir Kranjčević: Poezija

Bilješke o piscu:

Silvije Strahimir Kranjčević najsnažniji je hrvatski pjesnik do prvog svjetskog rata. Napustio je studij teologije i svećeničko zvanje te je radio kao nastavnik i ravnatelj srednje trgovačke škole u Bosni. Surađivao je s glavnim književnim časopisima, uređivao je časopis Nada u Sarajevu (1895. – 1903.), a pored pjesama piše manje informativne i kritičke članke. Kranjčević je jedan od rijetkih naših pjesnika koji je duboko osjetio osnovne probleme svog naroda i suvremena društvena kretanja te je o njima pjevao neposredno i spontano u svojim pjesmama kao o svojim osobnim pitanjima. On ne izdaje program, on ne timači teoretski svoj umjetnički credo, nego u pjesmama iznosi potresno ono što tišti i muči njegovo vrijeme. Njegova djela: Bugarkinje (1885.), Izabrane pjesme(1898.), Trzaji (1902.), Pjesme (1908.), Pjesnička proza (1912.), Sabrana djela: Djela, I-IV (1993. – 1934.)

Poezija

Silvije Strahimir Kranjčević svoj umjetniči svijet otvara nacionalnim temama iz prošlosti i iz neposrednog zbivanja, proširuje ga dubljom društvenom i općečovječanskom tematikom, zaokružuje ga filozofijskim i kozmičkim problemima svoga doba, ali uvijek na svoj osobni, potpuno nov i impresivan poetski način bogatijim jezikom i svestranijim pjesničkim izrazom. On je najizrazitiji hrvatski nacionalni pjesnik, ali bez romantičkog patosa i programatskog pozerstva, pjesnik širih – revolucionarnih perspektiva i tumač nekih osnovnih čovjekovih preokupacija.

Tematika Kranjčevićeve poezije veoma je opširna, pisao je o svemu. U svojim pjesmama pjesnik je najčešće iznosio osjećaje patnje uz koju se gotovo uvijek javljala magična želja ljubavi. Kranjčević je kao osoba vrlo poštivao pravdu i rad i stoga nije čudno što je mnogo pisao o radništvu i pravdi. U radniku je Kranjčević pronalazio jamstvo bolje budućnosti čovječanstva. Osim što je pisao o radništvu, pravdi, ljubavi i patnji, u njegovim pjesmama nailazimo na slike iz biblije. Kranjćević je preuzeo motive i likove iz Biblije – npr. pjesma Mojsije u kojoj pjesnik prikazuje Mojsijevu propast zbog nepromišljenosti. Mojsije je bio biblijski prorok, vođa i zakonodavac starih židova. Izveo je narod iz Egipatskog ropstva i doveo ga u obećanu zemlju Hanaan. Međutim u tu zemlju nije ušao.

Kranjčević je kao pjesnik bio poznat po svom pesimizmu o kojem su govorili mnogi. U svojim pjesmama iznosio je svoja razmišljanja koja su često bila sumorna, tmurna, crna, nigdje točke svijetla i nade.

“Ni mislit mi se neće,

Sve pepeo gledam svud,

On zasno je cvijeće

I zapunio grud…

A preko njega strujne

Kadikad čudan šum;

To katkad cvili srce,

A ruga mu se um.”

Kranjčevićev pesimizam najviše se ističe u njegove posljednje dvije zbirke – “Trzaji” i “Pjesme”. Pesimizam je za Kranjčevića vrlo bitan jer je baš zahvaljujući svom pesimizmu ostvario najbolja djela i u svezi toga jednom je rekao: “ Ja odvajam pesimizam čovjeka koji osjećajući se uvređenim, neuspjelim traženjima harmonije u svijetu i samome sebi strasno prokljinje i sebe i svijet; taj oblik pesimizma odvajam od beznadne potčinjenosti mučenjima duha i tijela, koja su toliko obilna u našem svijetu i koja treba uništiti.” Kranjčević sigurno nije spadao u one pasivne ljude, a to dokazuje i reakcije crkvenih kritičara na neka njegova djela.

Razvitak Kranjčevićeve poezije može se razviti u nekoliko stupnjeva i razdoblja. Prvo se javlja Kranjčević rodoljubni pjesnik, zatim Kranjčević buntovnik, te Kranjčević pjesnik kozmičkog položaja čovjeka. I bez obzira na razvoj i napredovanje jedno je u Kranjčeviću ostalo isto, a to je stav prema bijednima:

“Te on je ustao sa trula ležišta,

On – prezren, ropče uzaludno,

I sad sa Kremlja baš u rusku gleda noć,

O, nekud čudno…čudno..čudno…”

Misao svijeta

Jedna od najboljih Kranjčevićevih pjesama zasigurno je pjesma “Misao svijeta” koju je pjesnik napisao 1896. U njoj pjesnik iznosi motiv čoječanstva, čovječanstva u usporedbi sa svemirom, beskrajnim prostranstvom. U početku pjesme Kranjčević spominje zvijezdu koja negdje trepti i koju samo srce sluti.

“Ima vječna zvijezda zlatna – za oblacima negdje trepti, Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom klepti. Srce samo zvijezdu sluti – ideja je vječna, sama, Adamovo teži pleme k njoj krvlju i suzama.”

Zvijezda predstavlja savršenstvo, besmrtnost, predstavlja ostvarenja svih želja, ona je ustvari misao svijeta. U nastavku pjesme pjesnik se poziva na povijesne epohe koristeći se simbolima koji određuju svaku epohu. Kreće od Krista, uzimajuću kao simbol Getsematsku baštu gdje je počela Kristova muka i potok Kedeon gdje je po bibliji Krist provodio posljednje trenutke prije uhićenja.

“Sveta bašto Getsemantska, sveta vodo od Kedeona, Recite mi gdje je ona tajna zvijezda variona?”

Pjesnik nastavlja pjesmu pozivajući se na Staru Grčku i Rim. Na kraju prvog dijela pjesme Kranjčević izriče misao kojom iskazuje zasljepljenost čovječanstva:

“Il su lažni ideali, ili laže ovo doba…“

U drugom dijelu pjesme Kranjčević spominje radničku klasu, siromašan sloj društva.

“Smrdilo im čelo uljem, smolom, lojom, jalovinom,

Starim gvožđem i još nekim izmetninom…“

Upravo u tom drugom djelu dolazi do izražaja pjesnikov odnos prema radništvu i radu, a i njegova nada da će proletarijat pobijediti:

“Nasmija se čudni junak i sva zemlja porumenje Takva rumen tele se vidi kad se smješi zora rana, Pa nvijesta milim stidom osvit novog, ljepšeg dana. Diže desnu junak dobar, preko neba noktom manu, Oblačine s neba zgna ko hartiju tan – tanaem! A oblaci to su bili osni, teški, ledni, gusti.

Sa zemljice vjkovi ih isparili mučni, pusti!

Pa su krili onu zvijezdu što je ljudsko srce sluti.”

Moj dom

Najznačajnija Kranjčevićeva rodoljubna pjesma je zasigurno pjesma “Moj Dom” koja se ujedno smatra jednom od najboljih Kranjčevićevih pjesama uopće. Već je prije pjesnik u nekim svojim pjesmama, poput Utjehe i Plaće pravde, najavio motive koje je kasnije vješto unio u pjesmu “Moj Dom”. Pjesnik ovom pjesmom iskazuje svoju ljubav prema domovini, ljubav koja ga boli i koju sakriva u srcu:

“Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,

I brda joj i dol;

Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim, I… gutam svoju bol!”

On je nosi u svom srcu i ponosan je na nju:

“O gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,

To moj je, moj je dom!”

Prije Kranjčevića pisane su također rodoljubne pjesme, naročito u kniževnosti ilirizma. Najpoznatija pjesma tog razdoblja je “Hrvatska domovina” Antuna Mihanovića. Mihanović prošlost svoje domovine slavi stihovima:

”Oj junačka zemljo mila

Stare slave djedovino.”

Za razliku od Mihanovića Kranjčević hrvatsku povijest prikazuje ovako:

“I kralje iznijeh njene i velike joj bane,

Svih pradjedova prah,

Nepogažene gore i šaren – đulistane

I morske vile dah”

Daljnim uspoređivanjem Mihanovićeve Hrvatske domovine i Kranjčevićeva Doma pronalazimo razlike u opisivanju krajolika. Dok Mihanović slavi hrvatske ravnice, planine i nebo:

“Mila, kuda si nam ravna

Mila, kuda si planina

Vedro nebo, vedro čelo”

Kranjčević opisuje jedro koje nad šumom strmi pjenu i cvjetno kopno i veliko more koje mu posvećuje grud:

“I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu U pola mora šir!”

“Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more

Posvećuje mi grud…”

Svi ovi stihovi dokazuju Kranjčevićevu ljubav prema domovini i snagu stihova i snagu stihova kroz koje je on tu svoju ljubav izrekao.