10 pogrešaka koje rade suvremeni roditelji – jesu li i vaši među njima?

“Moj omiljeni roditeljski moto je ‘Pripremi dijete za put, a ne put za dijete’, napisala je američka kolumnistica i blogerica Kari Kampakis. “Zbog toga, voljeti dijete za mene znači željeti mu ono što je najbolje za njega - na duge staze.”

Keri je sastavila popis od 10 najčešćih pogrešaka koji roditelji čine kada ne razmišljaju o drugoročnoj dobrobiti svoje djece:

Mnogi od nas žive u društvima koja su opsjednuta djecom. Roditeljski domovi potpuno su prilagođeni njima. Djeci se, naravno, sviđa što se životi njihovih roditelja okreću oko njih, a roditeljima to uglavnom ne smeta jer su sretni kad su im djeca sretna. Roditelje oduševljava što mogu napraviti sve za svoju djecu, kupiti im sve i obasuti ih ljubavlju i pažnjom. Ipak, djecu treba voljeti, ali ne i obožavati. Kada roditelji djecu tretiraju kao da su centar svijeta klanjaju se lažnim idolima, umjesto da ih nauče da budu nesebični i skromni.

Ono što profesionalci koji rade s djecom često primijećuju je da današnji roditelji ne žele čuti ništa negativno o svojoj djeci. Istina može biti bolna, ali ju je korisno znati jer onda možete ranije i reagirati. Lakše je riješiti probleme problematičnog djeteta nego se kasnije uhvatiti u koštac s odraslom osobom punom problema.

Nijedan roditelj ne voli da se njegova djeca ljute na njih, ali to je neminovno ako su roditelji angažirani i savjesni. Djeca će kolutati očima, uzdisati, gunđati i jadikovati što se nisu rodila u drugoj obitelji. Međutim, roditelji moraju biti roditelji i povremeno povući granice onda kada je to važno. Ukoliko roditelji pokušavaju biti prijatelji svojoj djeci, postat će previše popustljivi jer će stalno tražiti njihovo odobravanje.

Svaki roditelj ima pomalo natjecateljskog duha. Dovoljno je da neki drugi roditelj počne hvaliti svoje dijete na račun vašeg i taj će se duh probuditi. Temelj ovog ponašanja je strah da će dijete nekog pojedinog roditelja zaostati u životoj utrci za statusom, srećom, obrazovanjem, moći…

Naravno da djeca trebaju steći radne navike i truditi se, ali pogrešno je učiti da gaze preko drugih na putu k svome cilju.

Podizanje male djece zahtjevno je i fizički i psihički i roditelji često mogu postati nestrpljivi u priželjkivanju da im djeca što prije odrastu. Roditelje zanima i kakva će im djeca biti – za što su talentirani, što će ih zanimati? Zbog toga ponekad ne primijećuju male stvari koje čine djetinjstvo, a koje će im kasnije nedostajati.

Snovi o djetetovoj budućnosti počinju još dok je u utrobi majke. Roditelji se potajno nadaju da će biti poput njih, samo još pametniji i talentiraniji.

Međutim, djeca obično ispadnu drugačija nego što to roditelji očekuju. Zadatak roditelja nije ostvariti vlastite snove, već dozvoliti da se djeca razvijaju u smjerovima koji njima dogovaraju.

Roditelji često mnogo pričaju i drže djeci duge lekcije, ali djeca zapravo uče promatranjem roditelja i svega što rade. A to može biti sasvim suprotno od onog što im govore! Ako žele da im djeca budu divne osobe i roditelji moraju biti takvi.

Bez obzira na to koliko se neki roditelji ne slažu s roditeljskim stilom drugih roditelja, nije njhov posao prosuđivati ih. Nitko na svijetu nije sasvim dobar ili loš roditelj ili čovjek– svi smo pomalo i jedno i drugo. Istina je da nikad ne znamo kroz što drugi prolaze i zbog toga se trebamo potruditi i razumjeti ih, umjesto da žurimo sa zaključcima.

On je osnova za sretnu i zdravu budućnost i važniji je od bilo koje ocjene ili nagrade. Karakter se ne može na silu “usaditi” u djecu, a u dobi od 10 – 15 godina roditeljima vjerojatno neće djelovati kao nešto jako važno za dijete. Međutim, s 25, 30 i 40 godina najvažnije će za djecu biti kako se odnose prema drugima i što misle o sebi. Ako roditelji žele potaknuti razvijanje karaktera, samopouzdanja, snage i otpornosti, moraju pustiti svoju djecu da se suoče s iskušenjima i problemima, ali i osjete ponos koji slijedi kada se na kraju izbore sa svim problemima i obvezama.

L.B.

foto: sxc.hu