Ispovijest srednjoškolske profesorice: 'Učenici se danas na satu smiju ponašati kako god žele'

Profesorica iz Petrinje Gordana Šelendić je za portal Telegram.hr iskreno rpogovorila o svom zvanju. Prenosimo dio njene ispovijesti:

'Radim već 35 godina u Srednjoj školi Petrinja i nikad mi nije na pamet pala pomisao da to nisu baš moja, rođena djeca, jer u učionici oni to postaju. Uvijek bih ipak ponovno izabrala ovaj posao jer najviše na svijetu volim kad mi se moji učenici godinama kasnije jave i kad vidim da su sretni i da sam ja možda ipak malo pridonijela tome. Ipak, ima puno stvari zbog kojih danas nisam sretna.

....

Pogotovo u posljednje vrijeme kad su nam ruke gotovo potpuno zavezane kad je u pitanju razredna disciplina. Učenik se danas na satu smije ponašati kako god želi, ali vi nemate instrumente kojima biste se borili protiv toga. Ne možete ga udaljiti s nastave samo tako: morate ga poslati pedagogu ili psihologu, ali uz jako dobar razlog – gotovo izgovor zašto to činite.
Imala sam učenika koji se konstantno ljuljao na stolici. Kad kažem konstantno, mislim to doslovno – konstantno. Sve četiri godine, čim ga nešto ne bi zanimalo, on bi se počeo ljuljati. Zvuči blesavo, ali to čovjeka iritira, i mene i učenike oko njega jednostavno smeta. Probala sam sve – razgovarati s njim prijateljski, otkriti što ga muči, zašto je nemiran, skrenula sam pažnju pedagogici na njega. No on je jednostavno bio potpuno nezainteresiran za sve što se oko njega događalo i samo se ljuljao.
....
Najviše na svijetu mrzim kad mi roditelji lažu u oči. Na učenike sam još kako-tako naučena, ali roditelji… Naslušala sam se svega: temperatura, povraćanja, obiteljskih situacija… A neki su toliko komotni da ni ne lažu nego misle da njihovo dijete zaslužuje poseban tretman bez obzira na sve. Prije ljeta mi je jedna mama mrtvo hladno rekla da joj kći nije došla na prvi sat jer je zaspala ujutro. Naime, išla je kasno spavati noć prije. Kao, to je potpuno normalno i što ja sad kompliciram.

Ta ista mama mi je onda trčala donijeti djetetovu lektiru jer se ona, po tko zna koji put, nije sjetila. Iskreno, nije mi jasno zašto takvi roditelji misle da rade uslugu svojoj djeci. Klinci nemaju osjećaj odgovornosti, znaju da se mogu izvući s bilo čim i da su mama i tata tamo da pokupe za njima.'

Cijeli članak pročitajte ovdje.

Što mislite o iskustvu ove profesorice? Odgovorite na nekoliko pitanja i podijelite vaše iskustvo s nama!