Slika nije pronađena

Postao sam drugačija osoba i izvor života koji se suši. Usamljenost me čini savršenijim, slobodnim poput ptice u letu jer nema nikoga da me uplaši. Moj je život postao tužna pjesma koja je toliko puta ispjevana. 
Već sam počeo gubiti nadu, a ne znam zašto ti ovo pišem. Misli su moje ,čini mi se, najteže. Naježim se od bola kada pomislim da sam jednom volio nekoga tko se promijenio i ostavio me. 

U snovima samo spomenem tvoje ime jer u stvarnosti nemam snage da izreknem ime sto mi je tako trebalo a još tebe želim, očajnički, trebam onu staru prijateljicu.

Sjeo bih pred noć na prozor moje sobe gledajući kako se zvijezde jedna po jedna pojavljuju, a u rukama bih držao stari album naših razrednih slika. Otvorim našu sliku i gledam kako je moje suze ispiru. Sigurno sam gledajući te još “sretne” slike , te divne uspomene koje me dovode do suza. Ali smiješim se jer ipak nije tako crno sve, nisam još potonuo do dna... 

Sjetim se naših divnih razgovora, našeg smijeha, tajni koje si mi rekla, a najviše bole obećanja, i to obećanje da ćeš ostati zauvijek tu u mom životu. Ali doista ne znam da li si me naučila da budem prijatelj ili samo da izgovaram tu riječ? Zašto me sada gledaš pobjednički svaki put kada prolazim kraj tebe? Zar nisi do sada predvidjela kako me do bola iscrpljuju tvoje namjere?

Ne želiš da patim, samo želiš da me malo zaboli. Znam da je to sve samo taj tvoj ponos kojem sam se uvijek divio, ali doista je teško vjerovati da si ti ta koju još želim kraj sebe. Tvoj pogled probode kroz mene i ostavlja okus gorčine. Koliko boli, a nema lijeka za ovakav osjećaj.

Nadu mi ne ostavljaju ni novi prijatelji. 
Možda je tako bolje, ali nada me vraća u prošlost. Možda je vrijeme da prestanemo prkosit' sudbini. I da se jednostavno pomirim da to više nikad neće biti kao prije.

Marko Dragojević, posv.

ljubav Slomljeno srce

Još vijesti