Strah od samoće i napuštanja: 'Svatko tko želi biti drugačiji postaje crna ovca'

Postoje stvari koje shvaćamo postepeno pa sam tako, što sam starija, svjesnija očekivanja koja nam se nameću. Gotovo svaki segment našega života pod povećalom je društva u kojem živimo i koje nam neprestano nameće kriterije koje moramo zadovoljiti, a mi sve podređujemo tomu kako bismo bili prihvaćeni, iako vidimo koliko je sve to zapravo nerealno i pretjerano.

Svatko tko na bilo koji način pokušava biti drugačiji postaje crna ovca koja, kako ne bi bila osamljena, na kraju ipak odlučuje biti poput ostalih. Ipak, ne možemo se složiti kako je ponašanje većine uvijek isto što i ispravno ponašanje, no nekako se previše bojimo izdvajati i biti ono što u suštini jesmo. I sama sam ponekad sklona bespogovorno prihvatiti tuđe mišljenje ili, u najmanju ruku, zbog njega  postati nesigurna.

Problem nastaje kada se drugi ne slažu sa slikom koju svatko od nas ima o sebi i svojim mogućnostima.

 Jer iako je i njihovo mišljenje tek subjektivan dojam, teško je ne zapitati se jesmo li se precijenili, odnosno bili previše ambiciozni oko naših snova. Sve što nam zapravo treba je hrabrost. Hrabrost da se na svaki negativan komentar ne preispitujemo i optužujemo sami sebe. Hrabrost da kažemo svoje mišljenje i ponašamo se onako kako mislimo da je ispravno. Je li uopće važno što drugi misle o tvom izboru fakulteta ili tvojim snovima? Ono što se drugima može učiniti nemogućim, tebi može biti normalna stvar. Nitko drugi osim nas samih ne zna procijeniti jesmo li sposobni učiniti nešto. Ako primjerice sanjaš da upišeš medicinu, nitko ti nema pravo reći da to ne možeš ili da je preteško za tebe. Zbog toga se nemoj dati uvjeriti da nema smisla ni pokušati ono što smatraš vrijednim truda i vremena. Ponekad je teško odvojiti se od većine i osjećaja zaštićenosti koje nam ona pruža i krenuti svojim putem  na kojem se možemo osloniti isključivo na sebe.

Ako si maturant poput mene, onda ti je ovo razdoblje posebno naporno i stresno.

Svi ti komentari o fakultetima i zanimanjima vrlo lako mogu zbuniti: s jedne strane želimo slijediti svoje snove i idealistički razmišljamo o budućnosti, a s druge neprestano slušamo o zanimanjima s kojima nam je posao zagarantiran. Naravno da se možemo složiti kako nema smisla završiti fakultet s kojim je kasnije gotovo nemoguće pronaći posao, no još manje smisla ima upisati nešto na što nismo ni pomišljali dok nismo doznali koliko je traženo. Iako je ovo razdoblje u kojem ćemo dvaput razmisliti je li naš izbor zaista dobar, jesmo li dobro procijenili svoje sposobnosti i mane, ako je odgovor na ta pitanja potvrdan, nema smisla opterećivati se mišljenjem negativaca koji nas koče.

Ono što će ti zasigurno olakšati susretanje s takvim ljudima jest činjenica da uzrok njihova pesimizma najčešće leži u tome što ne vjeruju ni u sebe same zbog čega im se bilo čiji snovi čine tek kao nešto o čemu se može samo razmišljati.

Problem nije u tebi!

S druge strane, sigurno ćeš se sjetiti osoba koje su ambiciozne i koje ne vjeruju samo u svoje snove, već i u one tuđe vjerujući kako svatko može ostvariti sve što poželi. Oni jednostavno nemaju razloga ne vjerovati: trude se i vjeruju da uz jednaki napor svatko može postići ono što želi. Upravo su to ljudi kojima bi se svatko od nas trebao okružiti.

Naposljetku, svatko od nas živi svoj život i nitko drugi nema pravo miješati se u njega. Svaka odluka koju donesemo mora biti u skladu s našim željama i osjećajima. Naravno, svaki savjet je dobrodošao, no konačnu odluku moramo donijeti sami. Jer poštujući isključivo tuđe mišljenje mogli bismo postati nečije kopije, a to svakako nije nešto što bismo željeli, zar ne?

Karla Zupičić