Od ljubavi do mržnje: kako doživljavamo sat tjelesnog?

Sat tjelesnog i zdravstvenog odgoja je koristan jer nam pomaže da ostanemo fizički aktivni i zdravi, ali nekada nam jednostavno komplicira život.

Zanimljivo je kako omiljeni školski predmet svih školaraca nižih razreda prelaskom u više razrede postaje nepodnošljiv; entuzijazam oko dodavanja loptom, penjanja po užetu i valjanja po strunjačama splašnjava.  Od najzabavnijeg sata do nepotrebne patnje – evo kako doživljavamo sat tjelesnog!

#Prvi razred

Sat tjelesnog mi je omiljeni jer idemo van, igramo se, trčimo i učimo nove sportove. Ne znam što mi je draže; dodavanje loptom, preskakanje užeta ili igra lovice s prijateljima.

#Četvrti razred

Super mi je što najbrže trčim u razredu. Možda bih mogla razmisliti o ozbiljnijem treniranju nekog sporta?

#Šesti razred

Moram se popeti na uže? Molim vas objasnite mi kako će penjanje na uže i moje isječene ruke dobro utjecati na moju budućnost? A što ako padnem i osramotim se pred svima? Mogu li jednostavno igrati odbojku? Ili trčati s Anom? U tome sam dobra.

#Sedmi razred

Na satu tjelesnog vidjet ću svoju simpatiju i željela bih da primijeti kako mi tajice dobro stoje, ali s druge strane ne želim da me vidi preznojenu, raščupanu i mokru. Što ako me ne izabere u svoj tim, ali izabere nju? Uh, poludjet ću!

#Osmi razred

Danas sam dobila mjesečnicu tako da neću moći sudjelovati na satu. Ne, nije lažna isprika i ne, nemam ispričnicu od doktora.

#Prvi razred srednje škole

Ne mogu vjerovati da nas tjeraju da idemo na tjelesni usred dana i sada ovakva preznojena i s razmrazanom šminkom moram hodati po školi – a što ako sretnem njega? Zemljo, otvori se!

#Treći razred srednje škole

Mogla bih se danas pretvarati da sam prehlađena kako ne bi morala trčati. Koliko je zapravo uopće u redu da oni ocjenjuju i mjere brzinu našeg trčanja? Ako se netko želi baviti sportom, može to samoinicijativno učiniti, ne moraju nas prisiljavati.