Emile Zola: Germinal

Bilješke o piscu:

Emile Zola (1840-1902), francuski romanopisac, najvažniji je predstavnik naturalističke škole. Otac mu je bio Talijan. U mladosti je Zola radio kao činovnik u izdavačkoj kući, zatim kao novinar, da se kasnije povuče u potpunu osamljenost i posveti književnosti. Svojim je djelima izazvao u svoje vrijeme brojne polemike i optuživali su ga zbog nemoralnosti, pretjerivanja i pomanjkanja ukusa. Napadali su ga zbog nehumanog opisivanja ljudi. Sam Zola bio je sve samo ne mizantrop: naročitu sklonost gajio je prema radničkoj klasi. 1898. istaknuo se u Dreyfussovoj aferi svojim čuvenim proglasom J`accuse (Optužujem) i navukao na sebe gnjev vlasti; osuđen na zatvor, morao se skloniti u Englesku.

Zola nastavlja realističku tradiciju Balzaca, ali u teoretskom pogledu odlazi od “čiste objektivnosti”, kakvu su propovijedali Flaubert i Maupassant, prema naturalizmu, shvaćajući čovjeka gotovo isključivo fiziološki i smatrajući sebe naučnim radnikom. Naturalizam već ima svoje prvo djelo prije Zole u proletarskom romanu Germinie Lacerteux braće Goncourt, ali ga je Zola prvi definirao kao metodu u predgovoru Therese Raquin, romana koji sam naziva “književno-kirurškom autopsijom”. U teoretskim pitanjima na Zolu znatan utjecaj imaju ideje H. Tainea. “Umjetničko djelo”, smatrao je Zola, “jest kutak stvarnosti viđen očima jednog temperamenta”. Stvarajući svoje likove, Zola je pripremao za svakog dosje, kao da se radi o bolesnicima ili kriminalcima. U opisivanju društva i okoline bio je skrupulozno točan i držao se konkretnih naučno provjerenih podataka.

Inspiriran suvremenim teorijama o hereditarnosti, Zola je stvorio ciklus od dvadeset romana o članovima dviju međusobno povezanih porodica, Raugona i MacQuarta, istražujući posljedice toga ispreplitanja i nastojeći da pokaže odlučnost karaktera nasljednim osobinama. Iako, naravno, da ta djela nemaju onu naučnu vrijednost koju im je želio dati Zola, ona nam prikazuju njegovo vrijeme isto onako temeljito i duboko kao što je to ranije i na širem planu učinio Balzac sa svima. Zolina kreativna snaga nadvladala je njegove metode. Iz serije “Rougon-Macquart danas se najviše cijene romani Jazbina, Nana, Zemlja, Slom. U svima njima se prikazuje sudbina porodice čiji su korijeni objašnjeni u prvom djelu cijele serije La Fortune des Rougons.

Kratki sadržaj:

Okvir romana čini štrajk u jednom rudniku kamenog ulja; radnja se zbiva čas u utrobi zemlje a čas izvana. Paralelno pobliže upoznajemo obitelj Maevih. Oni već stoljećima rade u rudniku Vore izlažući se tako mogućnosti od svakodnevne pogibelji – na koju su već oguglali. Obitelj čine: stari djed Bonmore, otac Tusen Mae, Maeva žena, Zaharije – najstariji sin, Katarina – najstarija kći, Alzira – nešto mlađa, zatim Žanlen – jedanaestogodišnjak, Lenora i Anri te nedavno rođena Estela. Svi oni rade u rudniku osim Alzire koja pomaže majci u kući jer je grbava te Lenora, Anri i Estela koji su još posve mala djeca. Rad u rudniku je vrlo naporan i iscrpljujući pa radnici dolaze kući veoma umorni i gladni dok je zarada naravno vrlo mala – jedva s pozajmicama krpaju kraj s krajem. Upravo zbog toga a i vrlo loših radnih uvjeta radnici se odlučuju na štrajk godinu dana nakon dolaska Etjena – mladića veoma sposobnog i priučenog za okupljanje naroda i širenja sveopćih ideja Internacionale -koje su ih i potakle na štrajk. Međutim štrajk ne uspijeva unatoč čvrstoj odluci gladnih rudara da se ne predaju. U toj svojoj pobuni oni izražavaju svu svoju srdžbu i bijes i pomalo se pretvaraju u bijesne životinje željne krvi. Međutim dolazi i do međusobnog sukoba rudara jer neki nisu tako odlučni u štrajku. No ipak, nakon dva mjeseca, pošto su mnogi izgubili pregladnjelu djecu – tako i Maevi Alziru – već i oni polumrtvi od gladi ponovo se spuštaju u svoja okna.

Priča je protkana i stalnim sukobom Etjena i Šavala – Katarininog dečka koji ju je gotovo nasilno uzeo. Iako kasnije Katarina odlazi sa Šavalom ona je ipak više naklonjena Etjenu i to s razlogom – Šaval se prema njoj ružno ponaša, tuče je, a kad popije još je i gori. Dok je Etjen puno bolji i osjeća neku apatiju prema piću, no budući da su mu roditelji bili pijanice kada popije i najmanju kap pretvara se u ubojicu (vidi se utjecaj nove postavke o hereditarnosti na pisca). Međutim na kraju kada su Šaval, Katarina i Etjen zaglavljeni u rudniku dolazi do posljednjeg okršaja ove dvojice. Etjen ubija Šavala i on i Katarina ostvaruju svoju ljubav iako ona tek koji trenutak kasnije umire od gladi i iznemoglosti.

Na kraju se također vidi ono pravo drugarstvo rudara i ljudskost do koje dolazi uvijek kad se dogode velike nesreće poput ove koja se njima zbila: Suvarin, prebjegli Rus, koji je radio u Voreu kao mašinista, revoltiran najzadnjim popuštanjem i onih najhrabrijih rudara oštećuje okno i veliku dizalicu koja svakodnevno odvozila rudare u utrobu zemlje. Tako njih dvadesetak ostaje zatočeno u carstvu vječne tame, zagušljivog i vrućeg prostora. Međutim tada i sam vlasnik-gospodin Negrel spušta se u rudnik i radi u najtežim uvjetima ne bi li izbavio te ljude. Međutim većinom su izvučeni leševi, jedino je živ Etjen – najveći pobornik štrajka koji je okončan s najgorim mogućim posljedicama – mnogi su izgubili živote, rudnik koji im je omogućavao da kako-tako prežive uništen i trebat će godine da ponovo uredi za rad a cilj štrajka nije postignut – radnici su prešli u druge rudnike gdje rade za iste novce u istim uvjetima. Međutim u ljudima su i dalje sazrijevale ideje i planovi o budućnosti kada će se u boljim uvjetima, s boljom organizacijom ipak uspjeti organizirati i ostvariti svoje ideje te prekinuti s tim ropstvom zauvijek.

Analiza likova:

Etjen

Inteligentan mladić, energičan i poduzetan međutim ipak se previše opija nenadanim uspjehom među ljudima kao i idejama Internacionale pa zbog toga i ne sagledava u potpunosti dobro prilike za štrajk, međutim na posljetku njegov razum sazrijeva, odlučan je u borbi za pravdu, voli Katarin – “mogao je da ima dvadest jednu godinu, jak, ljepuškast čovjek, snažna izgleda i pored nejakih udova.”

Katarina

Hrabra djevojka, snažnog duha, veoma privržena obitelji koju voli, odana Šavalu kojeg smatra za njenog čovjeka – zato jer: “ni druge žene nisu ništa sretnije”. “…bijela, blijeda lica usled malokrvnosti, nejaka, bijelih lijepih zubiju,  tamnih očiju sa zalenkastim odsjajem”

Otac Mae

Razuman, vrijedan, pošten i miran radnik

Maeva žena

Vrijedna i razborita, vrlo uspješna u baratanju s ono malo novaca što ima, prava majka.

Žanlen

Vješt i snalažljiv dečko kojeg prilike čine životinjom.

Rasener

Stariji, već iskusan i vrlo razuman čovjek, poduzetan ali se ne zanosi idejama naivno poput Etjena: “…jedan debeo čovjek od trideset osam godina, sa zadovoljnim osmijehom”

Šaval

Nerazborit, beskičmenjak, pun mržnje: “visok, mršav mladić od dvadeset pet godina, koščat, izrazitih crta, koji se ljutio” “Riđi brkovi i bradica plamsali su na njegovom crnom licu s velikim orlovskim nosom.”

Opis rudnika:

“Taj mu je rudnik, smješten na dnu ove rupe, sa svojim zdepastim građevinama, dižući dimnjak kao preteći rog, izgledao kao neka opaka nezasitna zvijer, koja je legla tu da bi proždirala svijet.”

“Sigurno je smatrao sebe hrabrim, pa ipak neprijatno osjećanje steže mu grlo u toj neprijatnoj grmljavini vagoneta, među potmulim udarcima signala, u prigušenom mukanju glasnogovornika, pred neprekidnim letom tih konopaca, odvijenih i zavinutih svom snagom motovila mašine. Dizalice su se penjale, spuštale s prikradanjem noćne zvijeri, gutale ljude, koje kao da je pila čeljust jame.”