Bilješke o piscu:
Ivana Brlić Mažuranić rođena je 1874. godine u Ogulinu, gdje je i živjela do svoje šeste godine. Poslije toga živi u Zagrebu i pohađa privatnu školu, posvećujući osobitu brigu izučavanju jezika, te je u najmlađim godinama govorila i pisala francuski, a kasnije je još naučila njemački, ruski i engleski jezik. Objavila je sljedeća djela: “Valjani i nezadovoljni”, “Škola i praznici”, “Slike”, “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”, “Priče iz davnine”, “Knjiga omladini”, i još neka poučna djela. “Priče iz davnine” doživjele su niz izdanja u zemlji i prevedene su na desetak europskih jezika: engleski, švedski, češki, danski, ruski, slovački, njemački, francuski, talijanski i ukrajinski. Neki strani književnici povezivali su “Priče iz davnine” s narodnim pričama, ali poznato je da se radi o originalnom djelu koje sa narodnim pričama povezuju samo likovi i mjesta iz hrvatske mitologije. Ivana Brlić Mažuranić umrla je u Zagrebu 21. 09. 1938. godine.
Mjesto radnje:
Šuma Striborova, selo
Vrijeme radnje:
Davno
Tema:
Ljubav majke prema sinu
Osnovna misao:
Dobro pobjeđuje zlo
Likovi:
Majka, sin, snaha, Malik Tintilinić, Domaći, Stribor i djevojka
Kratki sadržaj:
Neki je momak ušao u šumu Striborovu, a da nije znao da je ona začarana i da se u njoj događaju razna čuda. Šuma je morala ostati začarana sve dok u nju ne dođe netko kome je draža njegova nesreća od sve sreće ovoga svijeta. Kada je momak nasjekao drva i sjeo na panj da se malo odmori, iz panja izađe zmija i počme se motati oko momka. Ali to nije bila prava zmija, već djevojka koje je bila ukleta radi grijeha i zlobe, a mogao ju je osloboditi samo onaj tko bi se njome oženio. Momak je pomislio da je zmija toliko lijepa da bi je mogao ponijeti kući. Pomislivši kako je momak glup zmija se odmah pretvori u djevojku, te ga zamoli da je povede kući i oženi se njome. Zbog zlobnih misli djevojci – zmiji u ustima je i dalje zmijski otrov. Momak je bio dobar, plašljiv i stidljiv, i bilo mu je neugodno da ne ispuni želju zmiji, koja se radi njega pretvorila u djevojku. Bila mu je i ljepa, a on onako neuk nije mogao znati što joj je u ustima. Momak je poveo djevojku kući u kojoj je živio sa svojom starom majkom. Majka je bila stara i mudra, te je odmah vidjela kakva joj je snaha i što ima u ustima. Pokušala je objasniti sinu da je pogriješio i da je u kuću doveo zmiju, ali se on naljutio i još pomislio da mu je majka vještica. Tako su njih troje nastavili živjeti zajedno, ali ne i složno. Snaha je bila zlobna, proždrljiva i goropadna. Htjela se riješiti majke, a sin je šutio samo da joj ugodi. Jednog dana kad je majka bila toliko nesretna da je poželjela umrijeti, pred kućom na hladnoći ugleda siromašnu djevojku koja prodaje treščice. Majka nije imala novca, ali uzme nekoliko grančica, a djevojci je iz zahvalnosti zakrpala poderan rukav na staroj haljini. Uvečer su sin i snaha otišli u posjet kumovima, a majka je ostala sama. Morala je ugrijati vodu dok se oni vrate, te potpali vatru onim treščicama što ih je kupila od siromašne djevojke. Kada se vatra rasplamsala začulo se pucketanje, a iz svake treščice pojavi se veseli plamićak. Bili su to Domaći. Majka je pomislila da joj to Bog šalje utjehu, veselila se zajedno sa njima, ali svoju tugu nije zaboravila. Ispriča Domaćima svoju nesreću i zamoli ih za pomoć. Jedan od domaćih, Malik Tintilinić, predloži da pod kokoš podmetnu svračja jaja, a snaha će se polakomiti i kao svaka šumska guja isplaziti jezik. Tada će sin vidjeti što je učinio. Kako su se dogovorili tako su i učinili. Kada je došlo vrijeme izlegli su se svračići, a snaha zapovijedi majci da donese gnijezdo i pozove selo da se pohvali. Kad je ugledala svračiće isplazila je svoj tanki zmijski jezik i tako je cijelo selo saznalo da je ona zmija, a ne žena. No sina ni ovo nije opametilo. Toliko se naljutio na majku da ju je otjerao iz kuće, iako je vani bio snijeg. Majka je žalosno išla preko snježnih polja, a kada više nije mogla dalje zapalila je vatru od one treščice i ponovno su se pojavili Domaći. Majka im je ispričala što se dogodilo i oni je povedu do svog starješine Stribora. Sve mu ispričaju, a on majci ponudi sa se vrati u svoje rodno selo, u svoju mladost koja će vječno trajati, i tako zaboraviti na sve svoje brige pa i sina. Kad je majka to čula zahvali Striboru na dobroti i odluči ostati u svojoj nesreći, radije nego da zaboravi sina, makar i za sve blago ovog svijeta. Nakon tih riječi nestadoše sve čarolije u šumi Striborovoj. Nestadoše Stribor i Domaći, snaha se pretvori u zmiju, a majka i sin su ostali sami usred šume i sretno su se vratili kući. Sin je majku zamolio da joj oprosti, iako mu ona zbog ljubavi nikada nije ni zamjerila, a poslije se oženio sa djevojkom koja je prodavala treščice, tako da su kasnije sve troje sretno živjeli.
