Bilješke o piscu:
August Šenoa (1838. – 1881. god.) književnik. Po ocu češkog, po majci slovačkog podrijetla. Pravne studije je započeo u Zagrebu, a dovršio u Pragu. Gradski senator. U književnosti se javio mladenačkim stihovima iako nije bio pretežno lirska priroda. Baveći se poezijom, on i u stihovima pokazuje pravu stranu svog specifičnog talenta. Više narativna i kritička priroda nego emotivan lirik, Šenoa je s najviše uspjeha obrađivao povijesne motive, budeći interes širokih čitalačkih krugova za događaje iz hrvatske prošlosti. Šenoa je bio veoma vješt pisac feljtona, u kojima je davao žive slike iz suvremenog zagrebačkog života („Zagrebulje“, „Vječni žid“, itd). Velik dio svoje djelatnosti posvetio je kazalištu. Njegova komedija „Ljubica“ govori o piščevu daru zapažanja. Šenoa se istakao i prevodilačkim radom, objavivši mnogo uspjelih prijevoda (Sheakespeare, Racine, itd).
Pravo područje Šenoina djelovanja bila je pripovjedačka proza s motivima iz suvremenog života i događajima iz hrvatske prošlosti. Volio je historijske sukobe, tragične događaje i obrate iz hrvatske prošlosti.
Šenoa je prije svega pjesnik novog hrvatskog društva koje se rađa, slikajući one događaje u kojima građanstvo igra odlučnu ulogu („Zlatarevo zlato“).
Šenoine pripovijesti („Barun Ivica“, „Ilijina oporuka“, „Vladimir“, „Prosjak Luka“) daju obilat pregled o razvitku hrvatskih socijalnih relacija u prvoj polovini prošloga stoljeća.
„Zlatarevo zlato“, „Seljačka buna“, „Diogenes“, „Kletva“ i „Čuvaj se senjske ruke“ romani su u kojima je Šenoa dao maha svim svojim glavnim karakteristikama: fantaziji i živoj narativnosti protkanoj postojanom vjerom u budućnost svoga naroda.
Šenoa je stvorio hrvatsku čitalačku publiku.
Socijalni elementi:
Siromaštvo
Zapuštenost sela
Glad
Nezaposlenost
Neukost običnih seljaka
Privilegirani položaj gradske gospode u odnosu na seljake
Analiza glavnog lika:
Luka
Vanjski izgled:
Ni velik ni malen
Žutih grižljivih obraza
Riđe brade
Čupave kose
Odjeven u stare, prljave krpe
„Luka bijaše suh čovjek, ni velik, ni malen. Obraz mu je zahiren, kukavan, grižljiv, žut, gospode, kao list na mali Božić, a po njem posijana rijetka, riđa brada. Gleda ispod oka, kuči svoj vrat među ramena, pokazuje zube, prođe kadšto preko lijevog uha ili preko čupave kratke kose. Požutjela bijela čoha sa sto zakrpa počela se raspadati, kožna torbica bijaše masna, klapasti šešir probušen, a košulja davno nije vidjela sapuna.
Bogalj, da mu pokloniš krajcer.“
Moralna karakterizacija:
Luku je teško okarakterizirati kao lošeg ili dobrog čovjeka. Da bi preživio u društvu u kojem je živio morao je biti prevarant, lažljivac i veliki lukavac. Videći da novac znači puno i da ima glavnu ulogu, mislio je da će novcem kupiti ljubav, steći dom i obitelj.
Životni san prosjaka Luke:
Luka je želio postati čovjek kao i svaki drugi. Želio je imati svoj dom, sjediti kod tople peći, piti vino, jesti bijeli kruh, imati pored sebe ženu i nositi bijelu košulju kao i drugi ljudi, kao pošteni ljudi kako ih je on sam nazivao. U sebi je osjećao i nosio potrebu da stvori svoj dom i svoju obitelj, ali nažalost to nije uspio.
Osobno viđenje životnih prilika koje su odredile životni put Luke:
Luka je bio žrtva društva u kojem je živio. Kao siroče, koje je pripalo zloj babi koja ga je čuvala za novac, tukla i mučila glađu, kao dijete koje je kasnije završilo u gradskoj kući kao sluga i trčkaralo, a na kojega je društvo potpuno zaboravilo, Luka nije ni mogao postati drugo do običan prosjak. Toliko su gradska gospoda bila pokvarena da su svojim mahinacijama i lažnim svjedočenjima radili sve kako bi upropastili život neukog i neobaviještenog seljaka. Društvo je u njemu ubilo svaku klicu ljudskoga.