1770.6 km daleko od kuće - ispovijest tinejdžerice koja studira u Engleskoj

Zovem se Bruna Tomšić i 19 mi je godina. Išla sam u 2. Zagrebačku gimnaziju. Sada studiram novinarstvo u Northamptonu, Engleskoj. Ovo zvuči dosta prazno, kao da ponovno pišem životopis.

Osjećam potrebu da vam ispričam sve svoje dojmove, kako i zašto sam se odlučila preseliti i studirati vani, koje su sličnosti i razlike, kakva je klopa...Ne znam hoće li sve stati u jedan članak!

Kako je počelo

U principu sam oduvijek voljela pisati. Znam da se nekima od same pomisli na to diže kosa na glavi, ali ja bih uvijek imala neki svoj kutak i pisala svakakve priče i smišljala scenarije. Moj prvi pokušaj je bila haiku pjesmica. Ako pitate moju mamu, ona će je se i dan danas sjetiti jer je to definitivno nešto čemu se jako često smijemo. Dakle, išla je ovako:

Dok sam bio Čezi,
Bio sam u vezi.
A sad eto neka stara svraka odnijela mi sreću
Pa sam opet sam u smeću.

Vjerojatno nema ni formu haiku pjesme ali eto. To je bio moj prvi pokušaj i u moju obranu, mislim da sam bila 1.razred osnovne škole. Kasnije se naravno to razvilo u nešto malo drugačije jer sam u srednjoj školi bila urednica časopisa, s time da me i gluma dosta dugo zanimala. 8 godina sam pohađala Zagrebačko kazalište mladih.

 

Sada sam svoj dnevnik pretvorila u blog i puno snova u stvarnost i ne, ovo nije neka najava za reklamu!

Meni je studiranje vani oduvijek predstavljalo nešto nedostižno i strano, tako da se u srednjoj školi nisam toliko zanimala za to. Bila sam uvjerena da ću studirati u Hrvatskoj. Sve dok moja najbolja prijateljica i ja nismo otišle na sajam fakulteta. Mislim da je to bilo na samom početku 4.razreda i to u Studentskom centru. Išle smo tako okolo naokolo, uzimale besplatne blokove i kemijske i sjele na kavu. Sve dok (ni dan danas ne znam zašto) ja nisam predložila Hani da još jednom uđemo unutra jer je moguće da smo propustile nešto.

I da, jesmo. Tamo sam se upoznala s agenticom iz Uni Worlda koja me kasnije usmjerila i pomogla mi oko prijave na engleske fakultete, prijevoda ocjena i kasnije rezultata mature. Hana nije htjela otići van, ja jesam. Odnosno, bila sam isto dosta neodlučna što je sasvim normalno-ali sada sam presretna što sam se odlučila za taj korak. 

Nesigurnost

Ne samo da su sve moje prijateljice ostale studirati u Zagrebu, nego ja nikad prije nisam ni bila u Engleskoj. Sve što sam znala su priče drugih koji su tamo bili par dana. No, preko te iste agencije sam dobila kontakt od jedne Zagrepčanke koja je otišla studirati na moj faks i upisala isti smjer kao i ja, novinarstvo. To mi je jako puno pomoglo jer mi je ona opisala kako to sve izgleda i rekla kako stvari stoje realno. Što jako puno znači nekome tko je bio zabrinut i nesiguran. Iako sam učila engleski 12 godina, tu je bila i ta nesigurnost oko jezika. Jedno je otići u Englesku turistički, a drugo je studirati i obrazovati se tamo. Hoću li moći pratiti seminare? Kakvi će mi biti ljudi u kampusu, hoću li se uspjeti sprijateljiti s njima?  Imala sam jako puno upitnika, neću vam lagati. Najviše od svega je bila ta činjenica da odlazim negdje gdje sam svima biti potpuni stranac, a za sobom ostavljam svoju obitelj, prijatelje-sve one koji su bili uvijek tu za mene.

Nikad nećeš biti dovoljno spreman za takav korak, dok to sam ne odlučiš, iako ti jako puno može značiti potpora obitelji.

Šok

Prvi trenutak kada sam baš postala svjesna svoje odluke bila sam u avionu za Englesku, taman nakon ljeta. Nakon toga trebalo mi je sigurno oko mjesec dana prilagodbe, s time da i dan danas, nakon gotovo pola godine, još uvijek postoje trenuci kada se osjećam izgubljeno. Ali to je sasvim normalno. Količina odgovornosti koju ćeš dobiti istog trenutka je činjenica da si sad stvarno odrastao. Sam se brineš za sebe: kuhanje, pranje i peglanje veša... Shvatiš koliko je teško žonglirati između svega toga i faksa, a još više jednom kada nađeš i posao-što se meni nedavno dogodilo. Trebaš naučiti kako rasporediti vrijeme, a da opet imaš vremena za odmor i ljenčarenje. 

Okruži se pozitivnim ljudima

Meni je taj proces prilagodbe mogu reći prošao jako, jako dobro. Većinom zato što sam se okružila jako dragim i pozitivnim ljudima. Tu sam čak i upoznala par Hrvata i stalno se družimo, radimo hrvatske večere i postali smo si toliko dobri da smo već iznajmili kuću za iduću godinu. I dalje pričamo na hrvatskom naravno, što je isto jako bitno. Ako i nemaš nikakve Hrvate na faksu koji si odabrao ili ćeš tek odabrati, nemoj da ti to bude problem. Samo se nemoj zatvoriti u svoja četiri zida sobe i očekivati da će ti neka ekipa pokucati na vrata.

Multikulturalnost i proširivanje vidika

Faksevi i kampusi u inozemstvu su ogromni. Ali stvarno oogroomni. Ovdje nas na oba kampusa ima oko 15 000, što je jako puno. Upoznat ćeš ljude iz svih krajeva svijeta, njihove razne kulture i običaje. Ja na primjer na svom katu imam 3 cure iz Iraka i 2 Kineskinje. Sjećam se jedne situacije kad smo sve bile u kuhinji i svaka je na svom mobitelu pričala s obitelji. 3 potpuno različita jezika na istom mjestu. S nekim ljudima se možda nećeš slagati, ali nema veze. Svatko je drugačiji. Uvijek se sjeti da su svi ti ljudi isto izgubljeni kao i ti. Ne samo da će ti iskustvo studiranja vani dati puno prilika i mogućnost da usavršiš neki drugi jezik, već će ti i otvoriti oči. Neke stvari ćeš puno bolje razumijeti nego prije i shvatit ćeš koliko je svijet velik i kakve sve mogućnosti ti pruža ako si ih spreman prihvatiti.

Značenje interneta

Ne znam kako bi sve ovo izgledalo da nema interneta. Puno mojih predavanja profesori već automatski šalju online na našu web stranicu od faksa, ali ne samo to. Svi mi koristimo Facebook, Instagram, Twitter, Viber, Skype... ali tek kad odeš izvan svoje domovine shvatiš koliko ti znači imati tu vrstu komunikacije s najmilijima. I dalje se jako često čujem s mamom, tatom, sestrama, bakom...To je već postalo normalno i jako mi puno znači.

Stani i razmisli

Je li vrijedno toga? Nemoj se prenagliti. Dobro odvagaj sve „za“ i „protiv.“

U mom slučaju, odgovor je bio da. Dugo sam istraživala i provodila sate i sate tražeći koji bi mi fakultet u Engleskoj najviše odgovarao s obzirom na moj smjer. Zašto baš Engleska? Iskreno, ne znam. Pored svega navedenog, ovaj moj faks je imao 96% šanse da ću dobiti posao nakon diplomiranja. Dakle, imao je najveći postotak od svih drugih i mislila sam kako mi je to daleko najbitinije (svi faksevi imaju nekakve rang liste, ovisi koji su vama prioriteti).

I sada sam prezadovoljna. Način rada ovdje je daleko drugačiji nego na hrvatskim fakultetima. Fokus nije toliko na teoriji koliko na praktičnom radu. Manje su grupe što profesorima daje vremena da ti se posvete kao individualcu. Svi moji profesori ili rade, ili su prije bili novinari koji imaju više od 20 godina iskustva. Bez obzira na to, svi su „down-to-earth“ i imaju strpljenja.  Svaki tjedan imamo i goste novinare koji dolaze iz svih krajeva svijeta. Neki dan nam je bio Dan Wright, urednik CNN-ove istraživačke emisije Amanpour.

Krajnji cilj

„Znam zašto sam tu.“ To je ono što uvijek moraš imati u glavi. Kampusi su naravno mjesta gdje se odvija puno partija i stvarno je zabavno, ali koji ti je primarni cilj? Na tebi je odluka i budi siguran da ako odabereš studirati ono što voliš-udaljenost će ti postati samo broj.

P.S ako želite možete me pratiti na tjednoj bazi, blog se zove ŠutiBrubaŠuti, a također i stranicu na fejsu.