Znam da i ptičice na grani znaju ove savjete. Nekome ih je možda glupo čitati, ali ja ću se potruditi da napišem ono što se uistinu meni dogodilo i kako sam se ja promijenila od nevidljive cure do cure koju dečki napokon primjećuju.
Znam da su svi već čuli da je najvažnije ono što sami mislimo o sebi. I to je 100% istina. Možemo imati savršeno tijelo i najbolju odjeću na svijetu, ali ako se ne smatramo lijepima sve je uzalud. Nije bitno kakvu odjeću nosimo, bitno je kako je nosimo. Nije bino što drugi misle o nama, već što mi mislimo o sebi.
Prije više od godinu dana završila sam osnovnu školu. I one face iz osnovne u srednjoj se zapravo ni ne primjećuju, jednostavno u srednjoj školi su drugačije osobe zanimljive.
Prvi razred srednje škole provela sam boreći se s nekim novim predmetima koje sam dobila – njemački mi i sada zadaje glavobolju, ali je ipak lakše – i nisam imala vremena za prijatelje i kave. Toliko sam se živcirala oko škole da sam prestala trenirati Zumbu i odustala od svih stvari koje volim. Bila sam stalno ljuta i nesretna. I pomalo tužna što ni jedan dečko nije obraćao pažnju na mene.
Onda je napokon prvi razred završio i došlo je ljeto. Odlučila sam napraviti ombre pramenove. Željela sam neku promjenu, nešto novo. Mislila sam da će me to promijeniti. Iskreno kosa mi je izgledala drugačije, ali osim toga ja sam ostala – ista.
Ljetos na moru upoznala sam jednog dečka. On je bio zabavan i zanimljiv. Po prvi put nakon dužeg vremena ja sam se osjećala dobro uz njega. To je ljeto bilo jedno od najboljih ljeta u mome životu. Kroz njegove oči ja sam zavoljela sebe.
Znam da zvuči čudno, ali trebao mi je netko da shvatim koliko sam lijepa, pametna i zabavna. Znam da mnogi sada očekuju ljubavnu priču, ali njih moram razočarati. Poslije mog povratka kući nikada se nismo više čuli i vjerojatno se više nikada ni nećemo.
To ljeto stvarno nije bilo toliko važno zbog tog dečka. Bilo je važno jer sam ja prihvatila i napokon zavoljela sebe! Zavoljela sam sebe ne zato što sam promijenila boju kose, već zato što sam promijenila način gledanja na sebe. Shvatila sam da ako sam se jednom dečku uspjela u sat vremena toliko svidjeti da me je odmah pozvao na kavu i tražio moj broj, očito je on vidio nešto u meni što ja sama nisam mogla vidjeti.
Ove godine sam otkrila kako je život kratak. I imala više nego jedan primjer kako se sve za sekundu može promijeniti. Otkrila sam da jedna meni jako draga osoba ima rak i to u jako naprednoj fazi. Osmijeh još uvijek držim na licu svakodnevno, usprkos tome što je jako teško. Smijeh smatram najboljim lijekom protiv svake bolesti. Ponekad bih rado plakala, ali odlučila sam da neću plakati, jer je ta osoba još uvijek živa, te da ću svaki trenutak koji mogu provesti s njom najbolje što mogu. Bila sam ljuta na cijeli svijet kada sam otkrila da je bolesna i da je bolest tako napredovala, ali kada je ljutnja utišala shvatila sa da moram biti zahvalna na svakom trenutku koji sam imala s njom i na svome vremenu koje još uvijek imam s njom. Smatram da je teško gledati nekog koga voliš kako pati, ali život bez te osobe bio bih mi nezamisliv, jednostavno ja bez nje ne bih bila ista.
Svako zlo koje se dogodi u životu ojača te. Možda se tako ne čini, ali sve što nas ne ubije čini nas jačima, otpornijima. Slabi se predaju, jaki bore. Slabi se pokoravaju životu, snažni žive. Od tada radim stvari koje me čine sretnom i zbog kojih imam stalno smiješak na licu.
Jedina osoba na koju uvijek možemo računati smo mi sami.
Odrastanje je komplicirana stvar, ali shvatila sam da bit života nije u tome da pronađemo tko smo, već da stvorimo sebe kao osobu koja ima svoje principe, stavove, snove, želje. U životu trebamo slušati svoje srce, ali i slijediti svoju pamet.
Nadam se da će nekome moji savjeti pomoći, i nemojte skidati osmjeh s lica jer svatko želi biti u društvu osobe koja se smiješi. I sretno!
L. M.
