Slika nije pronađena

Pratiti svoje snove je bitno. Upravo to radim i ja. Ove sam godine došla u Zagreb, u učenički dom i bez problema mogu reći da je to najbolja odluka koju sam donijela u životu.

Ne ćaskam često, no kad pak do toga dođe uvijek su na temi ona glavna pitanja: ''Kako ti je u domu?'' ''Jesi li stekla nove prijatelje?'' ''Kako je u novoj školi?'' Često višestruko slušajući ta pitanja počinjem ih shvaćati kao retorička, no pak odgovor mora postojati pa jednostavno kažem ''Da''.

Logična je pojava da ću u ovih već 6 mjeseci provedenih u novoj okolini, u novom svijetu naići na nove ljude, nova poznanstva, nova prijateljstva. Teško je ljudima u par rečenica opisati raznorazne pojave koje su mi se (a i svima koji su doživjeli takve promjene) dogodile kroz ovo sada već dugo razdoblje.

Pa, redoslijed bih mogla opisati ovako:


1. Mentalna priprema

Duga razmišljanja trebam li učiniti promjenu, hoće li to biti uistinu dobar potez, hoću li se snaći i, naravno nagovaranja i odgovaranja ljudi koja idu u nedogled.

''Idi, slijedi svoje snove u životu je potrebno samo to'' – sviđa mi se ovakav tip ljudi, no, naravno i ''Ali, ti si sramežljiva. Bit će ti teško. Ne ćeš steći prijatelje. Uništit ćeš si život.'' Pa čini se, bili su u krivu (nadam se).

2. Dugi razgovori s mamom

Na takvu odluku koga drugog pitati no osobu koja me najbolje poznaje - mamu. Od početka me natjerala da dobro promislim. Ostavim tuđa mišljenja sa strane i promišljam sa svojom glavom. Drago mi je da je to zahtijevala od mene.


3. Upisi i razgledavanje doma/ škole/ prijemni/ upisi

Najiskrenije, ovo je bio najbolji, ali i najuzbudljiviji dio cijelog procesa te odluke. Uz dom, razgledavanje škole. Taj sam dan ustala vrlo rano. Nervoza je postojala u svakom pogledu. Ujutro, prijamni za školu, koji je trajao par sati. Popodne, upis u dom.

Prvi dojam? Predivan, preuzbudljiv, prestrašan.


4. Prvi dan

Stigla sam u nedjelju. Upoznala sam odgajateljicu koja će odsad biti moj novi pazilac. Također sam upoznala i ostale djelatnike doma. Bilo me strah, no i bila sam presretna jer su djelatnici doma predivni ljudi koji su me primili s dobrodošlicom.

Ušla sam u sobu. Sjećam se posljednjeg pozdrava roditelja. Kroz glavu su mi se vrtjele slike i pitanja o mojoj novoj budućnosti. Soba je bila mala, s četiri kreveta. S ležaja, odnosno jastuka me promatrala mala milka čokolada za dobrodošlicu.


5. Cimerice

Najveći strah u vezi doma, bilo je pitanje s kim ću provoditi vrijeme ovih par godina i dijeliti prostor. No svi strahovi su se razišli kad sam upoznala Tamaru, Martinu i Veroniku- svoje ''cimice''.

Osobno, smatram, da dom može biti predivan ako imaš dobru ekipu s kojom provodiš vrijeme. Imala sam sreću i sada, nakon šest mjeseci imam osjećaj da sam stekla ne samo super prijateljice, već i nešto poput sestara. Stvarno sam zahvalna na tome.

Prvih tjedan dana bilo je teško. Većinom zbog razdvojenosti, a i velikih promjena. Sklapala su se mnoga prijateljstva i upoznala sam super ljude.

Zato, za sve koji se dvoume u nekim situacijama po pitanjima treba li riskirati ili ne? Moje mišljenje: 1. dobro promisli, 2. Ako nema mogućnosti za većim posljedicama, zašto ne?

Život treba iskoristiti u svakom njegovu trenutku. Najvažnije je proživjeti svoj život ne obazirući se na druge i stvoriti uspomene. Jer, na kraju krajeva, život je velika knjiga puna praznih stranca, na nama je da ju ispunimo.

Lea Pernjek

život učenički dom