'Škola je postala mjesto natjecanja - tko ima bolju odjeću, tko je bio na skijanju. Što nam to uopće treba?'

Iako bi se tako moglo učiniti, nije mi namjera ocrniti današnje društvo i prikazati ga lošim, kao što ni sebe ne želim predstaviti kao osobu koja prkosi svemu i ponaša se idealno. Naprotiv, i sama se nerijetko zapitam kamo sve ovo vodi te jesam li se i sama pretvorila u nešto što ne bih željela biti. Svemu tome vjerojatno doprinosi i ovo razdoblje hladnoće u kojem je jedino što želimo ležati ispod tople deke.

Ipak, ne možemo zanemariti da se nešto zaista promijenilo. Najviše sam svjesna toga onog trena kada pogledam u svoju mlađu sestru koja se ne može odvojiti od nazovimo to tako moderne tehnologije. Ideja njezine zabave su laptop, kompjuter, tablet ili, ako već nema nijednog, onda bar televizija. Nije joj problem provesti cijeli dan naizmjence koristeći sve to. Iako ima hrpu bojanki kod kuće, radije će pronaći igricu bojanja na internetu. Zabavljaju je igrice spremanja kuće, kuhanja i sličnih aktivnosti, a ne zanima ju isto to u stvarnosti. Ipak, kada ju upitam što ju najviše zabavlja, bez razmišljanja kaže: „Kada se ti i ja igramo.“ Je li to zapravo odgovor na pitanje u kakvom svijetu živimo? Djeca se više ne znaju zabaviti na načine koje smo mi, tek desetljeće mlađi znali, no dijelom smo i upravo mi, oni koji ih trebaju učiti svemu, tome krivi.

Puno je jednostavnije uključiti laptop, upisati  „igrice“ i nastaviti dalje kao da nema  tog najmlađeg i člana obitelji koji najviše želi našu pažnju. Ono što bismo trebali učiniti jest sjesti, igrati se i uživati. To je ono što djecu najviše usrećuje, no nama predstavlja najveći problem jer nam oduzima ono čega imamo najmanje: vrijeme. Iako sebe još uvijek ne mogu nazvati odraslom osobom, čini mi se da polako ulazim u taj svijet u kojem je sve užurbano i gdje stalno težimo nečemu boljem ili većem, a stvari kojima bismo trebali posvetiti najviše vremena, smatramo nečim što se podrazumijeva. Više nije toliko čudno vidjeti obitelj na okupu čiji su članovi otuđeni jedni od drugih. Svatko ima neki svoj problem, nešto što je njemu važno i ne razmišljamo toliko o drugima. U onim rijetkim trenucima opuštanja, visimo na mobitelima.

Ista se stvar događa i u školama. Ne znam može li se više ikoji razred nazvati razredom u punom smislu te riječi gdje se svi njegovi članovi osjećaju ugodno i zadovoljno. Škola je nekako postala mjesto natjecanja. Tko ima bolju odjeću? Tko je bio na ljetovanju/skijanju, a tko ne? Čiji je mobitel bolji? Prešutno je tu i natjecanje u izgledu i popularnosti. No, što nam to uopće treba? Koliko loših odluka donesemo samo zbog toga što želimo biti što sličniji onim popularnim ljudima koje svi vole i koji imaju puno prijatelja. Koliko samo vremena provedemo razmišljajući što bismo sve popravili na sebi da možemo. Ponovit ću: što nam to uopće treba? Pomalo me rastužuje činjenica da će moja mlađa sestra vjerojatno prolaziti kroz gora pitanja od ovih koje si ja postavljam i kako će joj biti teško zaključiti kako je najvažnije biti sretan.

Jer i meni je teško složiti se sa time. Teško mi je prihvatiti da je od idealnog fakulteta, fantastičnog društva i svega lijepog što si novcem možemo priuštiti ipak važnija sreća. Već  ju neko vrijeme doživljavam kao nešto što se podrazumijeva i teško mi je shvatiti kako je ona nešto oko čega se moram potruditi. Jer, ništa se ne podrazumijeva. Zato sjednimo ponekad za stol i razgovarajmo jedni s drugima. Odvojimo 15-ak minuta i usrećimo to dijete kraj nas. Ponudimo pomoć kada je nekome potrebna. Ono što mi možda smatramo sitnicom, drugima  pokazuje da je nekome ipak stalo. Nije li to ono što svi želimo znati? Jer ne smijemo dopustiti da postanemo oni ljudi iz filmova kojima smo se smijali jer žive zajedno, a  ni ne poznaju se. Svijet zaista postaje drugačiji, i mi se mijenjamo zajedno s njim, no ne mora nužno biti lošije mjesto. Zaslužujemo puno više od toga!

Karla Zupičić za Teen novinar