23.08.2018
Slika nije pronađena
Novi izazovi,prepreke koje trebamo savladati, novi uspjesi, ali i poneki neuspjeh. Nove ljubavi, nova putovanja i avanture. Sve to dolazi i uskoro ćemo ležaljke i šum mora morati zamijeniti školskim klupama i novim udžbenicima.
Sjedim na plaži i pišem. Dnevnik, bilježnice i penkalu nosim posvuda sa sobom, jer uvijek mi padne na pamet neka dobra tema za pisanje pa to moram brzo zapisati u tekicu ili neki od motivirajućih citata koje nađem na Instagramu. Sjedim i uživam. Odjednom počinjem razmišljati o mjestu u kojem ljetujem. Mjesto koje posjećujem već tri godine. Mjesto koje u mom srcu ima posebno mjesto. Isto je i s osobama koje potječu iz tog malog sela. Sela koje volim najviše na svijetu jer tolike uspomene naviru u moje sjećanje. Toliko lijepih uspomena, toliko sreće, smijeha, toliko druženja. Najteži su bili rastanci, jer moram se rastati od nečeg što volim, nekog koga volim. Velika udaljenost i nepremostivi kilometri rastavljali su prijateljstva, sastavljali neka nova. Neki novi klinci ušli su u moje srce i njime stoluju svakim danom u godini kada nismo zajedno. Rodile su se neke nove ljubavi, neka nova prijteljstva, rodili su se neki osjećaji. Rodilo se nešto što jednostavno ne mogu opisati riječima jer to jednostavno morate doživjeti punim plućima. To je gomila osjećaja, uspomena, gomila ljubavi. Dalmacija mi je postala novi dom. Kada bih došla u to malo selo koje oko sebe ima bedem od dvaju gradova osjećala sam se posebno. Nekako ispunjeno i radosno što sam tu gdje jesam. Bedem koji su činili Split i Trogir donosio je mir i spokoj u mene. U tom malom selu ostat će zapisane brojne naše uspomene, ostat će zapisano naše odrastanje i sazrijevanje koje smo zajedno prolazili tijekom te tri godine. U tome selu ostat ću zapisana ja, zapisani moj prijatelji, zapisani razni događaji... Ostat ćemo mi, ali nikad više zajedno. Nikada više s istim smijehom, žarom za druženje i žarom za nama. Nikada više svi zajedno kao nekad!
Dok pišem ovaj tekst kroz mene prolaze sve uspomene, sve osobe koje sam upoznala i s kojima sam stvorila određene odnose, svi događaji... I na kraju ogromna bol, tuga i neobjašnjivo lupanje srca kada se sjetim Kaštela. Neobjašnjiva želja da vam se vratim. Postoje ti trenutci kada želim otići u to malo selo da zaboravim na sve svoje probleme i uz smijeh i valove zapjevam: 'Falile se Kaštelanke da su lipše neg Splićanke!'. Razlozi zašto se više nećemo vidjeti i biti jedno su komplicirani. Oni su oni koje život nosi. Odrastanje je riječ koju ću upotrijebiti kao naš najveći problem. Možda riječima ne mogu opisati koliko me sve ovo o čemu pišem pogađa i boli, ali u meni postoji ona mala doza nade da nam odrastanje, život i splet okolnosti neće oduzeti naše prijateljstvo. Neće oduzeti nešto što mi sada stvarno treba.
Vezanjem za to malo mjesto, te divne ljude, osjećaje i događaje shvatila sam da je najbolje da uživamo u sadašnjosti jer sadašnjost tako brzo prolazi i tako brzo možemo ostati bez onoga što volimo. Bez onoga što nam je smisao, pokretač u teškim situacijama i prilika da budemo sretni. Iz svog primjera želim vam pokazati kako odrastanjem i različitim životnim okolnostima gubimo ono što ne želimo, ali to je tako. To je nešto što nažalost ne možemo promijeniti. Odrastanje, srednja škola, prve ljubavi, pubertetski problemi donose u život totalni kaos, zbrku i erupciju osjećaja. Ali, donose nas u nekom novom pakiranju. Uvijek će ti ljudi i to malo mjesto imati posebno mjesto u mom srcu, u mojim sjećanjima. Posebna priča koja će morati pričekati neki novi nastavak dok još malo odrastemo, zagospodarimo našim životima i ponovno se okupimo. Bit će to knjiga naših života – nadajmo se sretnom kraju.
Svatko nosi neku svoju bol, svatko neku svoju patnju i pokušava je zataškati, sakriti i biti lopov svojim osjećajima, jer tako je najlakše. Najlakše je šutjeti, ali je li to zaista ispravno?
Na životnom putu koji se zove odrastanje s ceste života odlaze, dolaze i ponovo se vraćaju neki ljudi. Ako je suđeno srest ćete s njima jednom kada dovoljno odrastete, stasate i oblikujete mišljenje. Budete ljudi, a ne klinci koji su više od svega čekali ponovni susret. A do tada lijepim sjećanjima, velikom količinom smijeha, pjesme i hrabrosti u život.
Ovo je moja, ali i naša priča koja je rastavljena odrastanjem. Znam da postoje tisuće i tisuće priča koje je životni put rastavio. Rastavio, ali sastavio neka nova, ponekad bolja i vrjednija prijateljstva, ljubavi. Na kraju i obitelji... A ponekad je i sastavio ona stara, davno rastavljena....Tako će i nas, ekipo moja!
Naučite iz moje priče, naučite iz tuđih priča, naučite iz svojih priča. Odrastanjem učimo!
Vašaa Megica!
Voliš pisati? Ili pak više voliš snimati videe? Oduvijek te zanimalo kako bi bilo biti novinar? Ovo je prilika da se okušaš u novinarskom poslu i vidiš jesi li stvoren/a za to. Teme su po tvom izboru, to može biti moda, savjeti, glazba, zanimljivosti, DIY, škola, tehnologija... sve što zanima tebe i ostale tinejdžere!
Svoj članak ili video možeš nam poslati na mail novinar@teen385.com ili u inbox na Facebook stranicu Teen385.com.
Foto: Pexels/Giphy
Magdalena Trnski
Provjeri i ostale tekstove naših Teen novinara...
Izaberemo li ponos, bit ćemo najmanje ponosni na sebe... Nije li istina?
Za modne početnike uoči prvog dana škole – kreiraj svoj stil i ostavi dojam u razredu
Ponekad nas nerviraju i često ne razumiju, ali su naši spasitelji – mogu li dečki curama ostati samo frendovi?
Više iz rubrike
