Smijeh može biti zarazan, ali ako se prisjetite načina na koji se smiju neki vaši prijatelji, članovi obitelji ili likovi u filmovima, shvatit ćete da svatko zvuči različito. Što utječe na način na koji se smijemo?
Smijeh je društveni alat koji koristimo u interakciji jedni s drugima istovremeno iskorištavajući njegove pozitivne strane – ima terapeutski učinak te poboljšava memoriju.
Anatomski gledano, smijeh je rezultat timskog rada limbičkog sustava, grkljana, pluća i dišnih mišića, no za zvuk koji izlazi iz naših usta dok se previjamo od smijeha ipak je odgovorna psihologija.
Stručnjakinja u području govora tijela Judi James tvrdi da svi imamo različite vrste smijeha koje koristimo u različitim situacijama – ovisno o tome što želimo postići. Kao primjer navela je gledanje komedije; ako film gledamo sami, male su šanse da ćemo se glasno smijati. Ako smo u društvu, vjerojatno ćemo se smijati puno glasnije jer je to oblik društvenog zbližavanja i zajedničko iskustvo.
Naš pravi i iskreni smijeh pojavit će se samo i jedino spontano – u situacijama kada ne razmišljamo, ne planiramo i ne kalkuliramo. Takav smijeh izaziva sram kod pojedinaca jer katkad može podrazumijevati neobične zvukove (poput roktanja) snažnog intenziteta. Ako pojedinac smatra da nema lijepe zube ili je sramežljiv, vjerojatno će 'suzbiti' svoj iskreni smijeh.
No stručnjaci se slažu u jednom: kada promatrate govor tijela osobe koja se smije, možete saznati mnogo o aspektima njene osobnosti.
Evo što pojedina vrsta smijeha otkriva o osobi:
Glasan smijeh karakterističan je za impulzivne ljude. Dubok i glasan smijeh je nešto po čemu se prepoznaju emotivci. Obično usta skrivaju rukom kada žele prikriti osjećaj stida. No najčešće ljudi koji se ovako smiju su spontani, ali često kasnije požale zbog nekih impulzivnih postupaka što je vidljivo upravo u tom prekrivanju usta.
Bučan smijeh propraćen je visokim tonovima i nekontroliranim izrazima lica. Takav osmijeh krasi realne, društvene i zabavne ljude. Neki neobični i iskrivljeni zvukovi čine njihov smijeh zaraznima, pa su često omiljeni u društvu.
Osmijeh koji privlači pažnju. Njegove odlike su visoki tonovi, kreštav glas i preširok osmijeh. James tvrdi da je takav osmijeh neprirodan i on kod većine ljudi izaziva suprotnu reakciju od onoga što vlasnici ovog osmijeha žele, a to je da ih svi primijete i da im se dive.
Potisnut smijeh karakterističan za ljude koji rade u visoko zahtjevnim uvjetima, stoga su morali naučiti dobro kontrolirati izljeve emocija. Iako takvi ljudi imaju dobar smisao za humor, ako ga često moraju kriti, to može loše utjecati na njihovo psihičko zdravlje.
Nervozan smijeh sličan je bebinom plaču, a na licu se tada smjenjuju osjećaji sreće i tuge. Često se takvim smijehom pokušavaju prikriti neke neugodne situacije, ali uglavnom se vezuje za nervozne ljude.
Prikriven osmijeh je poput posude u kojoj ključa. Nastaje kad pokušavamo u nekoj situaciji prikriti smijeh. Povezuje se s osjećajem krivice i neposlušnosti, a odaju ga crveno i napuhnuto lice.
Smijuljenje je znak stidljivosti, ali može biti vrlo zarazno. Takav smijeh popraćen je s naginjanjem prema naprijed.
Zakašnjeli osmijeh je vrsta osmijeha za koji je dobiveno odobrenje. Ljudi se tada počinju smijati tak kada i drugi to čine, što znači da se ne smiju zato što im je nešto smiješno već radi drugih.
Namješten osmijeh prate poluotvorena usta, ali ne i zvuk. Najčešće je izraz pristojnosti, jer iza njega se ne krije stvarna radost. James kaže da se tako osmjehujemo dok se fotografiramo.
Foto: Shutterstock
Izvor: Mashable.com/Vecernjilist.hr
I.N.
