Mark Twain: Kraljević i prosjak

Bilješke o piscu:

Američki književnik Mark Twain, pravim imenom Samuel Langhorne Clemens, rođen je 30. studenoga 1835. Neko je vrijeme bio brodar na Mississipiju, kopač zlata, a bavio se i novinarstvom. Godine 1853. odlazi na istok, u potrazi za poslom, i radi u tiskarama u New Yorku, Philadelphiji, Washingtonu, St. Louisu. Umro je 21. travnja 1910. godine. Poznata su mu djela: Pustolovine Toma Sawyera, Život na Mississipiju, Pustolovine Huckleberryja Finna, Ukradeni bijeli slon, Tajanstveni stranac, Jenki iz Connecticuta na dvoru kralja Arthura.

Vrsta djela:

Pustolovni roman

Mjesto radnje:

London, Engleska

Vrijeme radnje:

16. stoljeće

Tema:

Društvene prilike u srednjovjekovnoj Engleskoj

Likovi:

Tom, Edward, pustinjak, Tomov otac i majka

O djelu:

Čini li odijelo čovjeka? Mnogi će doista reagirati samo na to; zadivit će ih nečija odora, kao simbol položaja i moći. S druge strane, nekomu čije ruho nije tako sjajno, koji je siromašna podrijetla, izrugivat će se i ponižavati ga. U ovoj pripovijesti to je doista slikovito opisano. Kad je kraljević Edward odjenuo Tomovu odjeću, nitko mu više nije vjerovao tko je uistinu, svi su mu se rugali. Istodobno, Tom je bio na dvoru, preodjeven u kraljevića, okružen gospodom. No svaki put kad bi ga nešto pitali, djelovao je zbunjeno, svi su mislili da je lud. Tek na kraju priče ljudi shvaćaju da kraljevića ne čini samo odjeća, već i njegovo dostojanstvo i pravo na to da bude kraljević, ali da i siromah ima svoje dostojanstvo te da ga, ako je živio časno, valja jednako tako poštivati.

Analiza glavnih likova:

Tom

Rodio se u siromašnoj četvrti:

“U starome gradu Londonu rodio se u siromašnoj obitelji, po imenu Canty, jedan dječak kome se roditelji nisu razveselili.”

Prisiljavali su ga da prosjači, ali on je prosio onoliko koliko mu je trebalo; najradije bi slušao priče:

”On je prosio tek koliko mu je bilo potrebno da održi goli život, jer su zakoni protiv prosjačenja bili strogi, a kazne teške; zato je dobar dio vremena provodio slušajući zanosne priče i bajke dobrog oca Andrewa o divovima i vilama, patuljcima i duhovima, o začaranim zamkovima i sjajnim kraljevima i prinčevima.“

Tom i kraljević Edward odlučiše zamijeniti uloge, no situacija ubrzo postaje vrlo ozbiljna. Na dvoru je mladi Canty viđao raskoš i sjajne odore, ali sve je češće čeznuo za domom:

“Idućeg dana pristigoše strani poklisari sa svojom kitnjastom svitom; a Tom ih primi sjedeći na prijestolju uzvišeno i dostojanstveno. Sjajan mu je prizor isprva godio oku, ali je primanje bilo beskrajno i zamorno baš kao i većina govora, tako da se početni užitak malo-pomalo pretvorio u zanovijet i čežnju za domom.”

Mladi Canty je nesretan u dvorcu, ne snalazi se najbolje, osjeća da je zatočen:

“Tom je stalno bio tužan i rastresen i nikako se tog osjećaja nije mogao otresti. Jutarnje dužnosti vezale su mu ruke i zamarale ga. Opet je osjetio kako ga svom težinom pritiskuje njegovo zatočeništvo.”

Pritišće ga i sram; dok je veselim osmijehom pratio povorku, odjednom je ugledao majku:

“Obrazi lažnoga kralja gorjeli su od uzbuđenja, oči su mu sijale, sav se topio u ludoj sreći. U tom trenutku, baš kada je podigao ruku da baci novu pregršt zlatnika, primijeti kako ga jedno blijedo, iznenađeno lice s očima prikovanim na njemu napregnuto gleda iz drugog reda gomile. Hladan znoj ga probi: on poznade svoju majku! Pa podiže ruku do očiju okrenuvši dlan na vanjsku stranu – bio je to mahinalni pokret, za koji nije više znao kada ga je stekao, ali koji je iz navike ponavljao. Ne prođe ni trenutak, a ona se probi kroz gomilu, prođe uz stražara i stade kraj njega. Zagrlila je njegovu nogu, obasula je poljupcima uzvikujući:

“O, milo moje dijete!” i uprla u njega lice koje se preobrazilo od radosti i ljubavi. U istom trenutku jedan je časnik kraljeve garde ščepa, te je svojom snažnom rukom tako baci da se otkotrljala do mjesta s kojeg je došla. I dok se taj ružni prizor odigravao, s Tomovih se usana spustiše ove riječi: ‘Ženo, ja vas ne poznajem!’, ali ga do srca zaboli što su se ovako prema njoj ponašali.”

U ulozi kralja uvijek je bio plemenit i milostiv:

”Pogriješio sam, priznajem. Nemoj me izdati, pokloni mi velikodušno ovu milost, a ja više nikad neću ni misliti ni govoriti o ovoj stvari. Postupi blago sa mnom, gospodine, inače sam propao. – Zadovoljan sam, milorde. Zato ne vrijeđaj ponovno, ovdje ili pred drugima, pa će biti kao da nisi ništa rekao.”

Edward

Rodio se kao kraljev sin i cijela mu se Engleska razveselila:

“Istoga dana u bogatoj obitelji, po imenu Tudor, rodilo se jedno drugo dijete kome su se roditelji svim srcem razveselili. I ne samo roditelji već i cijela Engleska. Engleska je toliko čeznula za njim, toliko mu se nadala i toliko molila Boga za njega, da se sada, kada je stvarno došao, puk skoro izbezumio od radosti.”

Bio je vrlo dotjeran i lijep, a Tom mu se silno razveselio:

“Jadni mali Tom, sav u dronjcima, približio se i provlačio lagano i stidljivo kraj stražara, dok mu je srce lupalo, a nada sve rasla, kad odjednom kroz zlatne šipke ugleda prizor zbog koga umalo što ne vrisnu od radosti. S one strane se nalazio jedan mio dječak, lica mrkog i preplanulog od raznih igara i tjelesnih vježbi na čistom zraku, čije se odijelo od prekrasne svile i satena presavijalo od nakita; o bedru je nosio mali mač ukrašen dragim kamenjem, na nogama fine čizmice s crvenom petom; na glavi veselu crvenu kapu s koje su se vila pera pričvršćena velikim dragim blistavim kamenom.”

Mrzio je zlostavljanje djece:

“Da li te zlostavlja? – Dogodi se ponekad, kad zaspi ili kad se napije, da joj se ruka odmara, ali kad se istrijezni, ona sve nadoknadi time što me dobro istuče. – Mali princ pogleda bijesno i povika:

“Kako istuče? – O, pa da, molit ću, gospodaru. Istuče! A ti si tako nježan i mali. – Slušaj, prije nego se smrkne ona će biti na putu za Toranj. Kralj, moj otac…”

Kad se Edward vratio na prijestolje vidjelo se da je sačuvao svoju plemenitost i dobrotu, ali i pravednost:

“Neka svuku tu malu hulju i bace ga u Toranj! – Ali novi kralj, pravi kralj, reče: – To nipošto! Bez njega ne bih bio povratio krunu, zato neka nitko ne digne ruku na njega. A što se tebe tiče, dobri moj ujače, lorde-namjesniče, ti se ne ponašaš zahvalno prema tom jadnom dečku, jer čujem da te je načinio vojvodom (namjesnik pocrveni), a nije bio ni kralj; prema tome, što sad vrijedi tvoja lijepa titula? Sutra ćeš preko njega moliti mene za njezinu potvrdu, inače ćeš ostati običan grof a ne vojvoda!”

“Zapamtite svi vi, dame, lordovi i gospodo, da je ovaj čovjek moj vjerni i voljeni sluga, Miles Handon, koji nije prezao ni od čega da svojim valjanim mačem spasi svoga vladara od tjelesnih ozljeda i sigurne smrti; zato je naša volja bila da ga imenujemo vitezom.”

Pustinjak

Bijaše to siromašno odjeven čovjek, pomalo čudne naravi i ponašanja:

“Bio je to stasit i koščat čovjek, duge i kao snijeg bijele kose i brade, odjeven u dugu haljinu od ovčje kože koja mu se spuštala do peta; predstavljao se kao arhanđeo i bio je zle naravi.”

Opis kraljevske dvorane za gozbe:

”To je jedna golema prostorija, s pozlaćenim stupovima i kolonadama, i zidovima i stropovima u slikama. Na ulazu stoje visoki gardisti, nepomični kao kipovi, odjeveni u bogata i slikovita odijela, držeći helebarde u rukama. Na visokoj galeriji koja se pruža svuda oko dvorane nalaze se svirači, gusta gomila građana oba spola, sjajno odjevenih. U sredini odaje, na povišenom podiju, Tomov je stol.”

Dojam o djelu:

Mislim da je knjiga vrlo uspješno napisana i vrlo zanimljiva ponajprije zbog nesvakidašnje situacije – na isti se dan, u dvije posve različite sredine, rađaju dvojica dječaka koje poslije poveže neobičan splet okolnosti. Želja da nakratko zamijene uloge kraljevića i prosjaka, u početku bezazlena dječačka šala, postaje vrlo ozbiljna. Pripovijest je iznimno poučna, ostavljajući nas još dugo u mislima o najrazličitijim stranama ljudske naravi. Također mi se sviđa i što ima blagog humora koji još više pridonosi priči, čini je zanimljivijom.