Vladimir Nazor: Voda

Bilješke o piscu:

Vladimir Nazor rodio se 1876. g. u Postirama na otoku Braču, a umro u Zagrebu 1949. g. Ubraja se među najplodnije hrvatske pisce. Pisao je lirske i epske pjesme, pripovijetke, romane, putopise, i dnevnike. U prvim pjesničkim zbirkama sa zanosom pjeva o prirodi, zemlji i čovjeku radujući se ljepotama i vedrinama života, te vjerujući u moć i snagu slavenskog čovjeka.

Cijelog života je vjerovao u pobjedu dobra nad zlom, a to životno uvjerenje potvrđuje djelima koja su nastala u antifašističkom ratu. To su “Pjesme partizanke” i dnevnik “S partizanima”. Njegova najpoznatija djela su: “Medvjed Brundo” (epski spjev), “Pastir Loda” (roman), “Veli Jože” (pripovijetke), te zbirke lirike;“Slovenske legende” i “Hrvatski Kraljevci”. Nazor je pisao i za djecu – pjesme, priče, igrokaze. Među pričama se posebno ističu “Bijeli jelen”, “Dupin”, “Min-Čan-Lin”, a igrokazi su mu “Crvenkapa”, “Pepeljuga” i “Pionir Grujo”.

Mjesto radnje:

Velo selo

Vrijeme radnje:

Nekad davno

Tema:

Preživljavanje suše

Osnovna misao:

Uvijek trebamo pomagati drugima jer će nam se to kasnije vratiti.

Likovi:

Vlado, Košće, kapetan, Vladin otac, Vladina majka

Kratki sadržaj:

Više od tri mjeseca nije padala kiša. Ljudi se boje za svoje vinograde i maslenike. Sve je bilo pusto, jedino su ljudi na obali dočekivali lađu koja im je trebala dovesti vodu. Tih dana je otac bio veoma zabrinut zbog Vladinog školovanja. U selu su zbog žeđi umrle dvije mazge. Tog istog dana su došle vijesti s kopna da lađa s vodom dolazi sutra u luku. Ljudi su iščekivali vodu, žene su nosile prazna vedra na glavi. Odjednom se začu zvižduk broda koji je prevozio vodu. Ljudi su pili vodu i napajali svoje životinje. Od kapetana su tražili vodu da bi napunili svoje bunare. Kapetan je spojio cijevi iz lađe sa bunarima. U lađi je bila pumpa koja je dizala vodu. Kada su cijevi bile postavljene izgledale su kao dvije mrtve zmijurine. Svi seljaci su bili nestrpljivi čekajući da voda poteče cijevima. Nakon nekog vremena voda je potekla, a one dvije cijevi kao da su oživjele. Kada je Košće vidio vodu nožem je probio cijevi i počeo piti. Nije ga smetalo što su ga žene tukle i ogovarale. Kasnije neka žena uzme Košći nož iz ruke i učini isto što i on. Žene su britvicama, iglama za pletenje i vretenima bušile cijevi i pile vodu. Većina vode gubila se u zemlji. Uskoro je voda opet prestala teći i one dvije cijevi su izgledale kao mrtve zmije. U isto vrijeme na drugoj strani otoka spremalo se nevrijeme. Svi su potrčali da tamo dočekaju kišu. Kada je kiša pala svi su bili sretni, a bunari su se napunili vodom, vinogradi i maslenici ponovno su bili zeleni i sve je opet bilo u redu. Kada je Vlado ugledao oca odlučio je da neće otići u grad na školovanje nego da će ostati u selu i pomagati mu na zemlji, ali Vladin otac je rekao da mora otići u grad na školovanje da ne bi bio siromah. Ocu je bilo žao što mu sin živi tim teškim životom kroz koji je i sam prošao, a zato je i nagovorio sina da ode u grad na školovanje kako bi mu život bio lakši i bolji od onoga koji bi imao ako bi ostao na selu.