Bilješke o piscu:
U ličnosti Slavka Kolara nova i suvremena hrvatska književnost dobila je prvog autentičnog i izvornog humorista. Slavko Kolar rodio se 1891. g. u Palešniku, pokraj Garešnice, a djetinjstvom je vezan za taj kraj kao i zavičaj svoje majke (Moslavina). Najpoznatija književna djela su mu dvije antologijske knjige pripovijedaka “Ili jesmo – Ili nismo” (1933) i “Mi smo za pravicu” (1936). Vrijedi spomenuti da su u tim knjigama i antologijske Kolarove pripovijetke i to: “Svoga tijela gospodar”, “Breza”, “Kriza”, “Mi smo za pravicu” i dr. Slavko Kolar je umro 1963. g. u Zagrebu.
Mjesto radnje:
Zaostalo selo u Hrvatskom zagorju
Vrijeme radnje:
Prva polovica XX. stoljeća
Tema:
Težak život i smrt mlade žene Janice
Osnovna misao:
Ako je netko koga volimo neizlječivo bolestan, treba mu posvetiti
malo više pažnje kako poslije ne bi osjećali krivicu ako ta osoba umre.
Likovi:
Janica, Marko, Mika, Kata, Jaga
Kratki sadržaj:
Pokraj jedne šume na Labanbrdu pokraj sela Binkovca živio je stari Mika Labudin, šef kuće broj 27. Mika Labudin imao je zlu ženu Katu. Oni su imali dva sina. Prvi je u vojsci, a njegova žena Jaga ništa ne poriče za njim. Drugi sin Marko samo je ljenčario, a njegova žena Janica bila je jako bolesna. Jedne hladne noći Janici je pozlilo. Stari Mika govorio je da joj nema spasa a Kata se s njim složila. Jaga je govorila to ti je žena, no Marka to uopće nije diralo. Janica je te noći rodila sićušnu djevojčicu kao pile, no ta djevojčica bila je glasna kao jare. Odležala je Janica par dana u krevetu, desetak dana hodala po kući, a onda je Kata potjera na pašu. Janici nije bilo baš najslađe, ali tko da vječno ratuje s tom babom. Dok je Janica pasla krave počela je padati kiša, ne ona blaga proljetna kiša, već ona jesenska hladna. Janica se vraćala kući. Kad je došla u kuću bila je sva mokra i blijeda, izgledala je prehlađena. Dolazile stare babe iz sela pa složno rekoše –“prehladila joj se krv.”- Dolazila je i baba Roža Ježovitka iz Grđijanke, pa i slavni Rok Ćuk. Oni su govorili i prigovarali kako god su najbolje mogli, ali Janici nije bilo suđeno da ozdravi. Umrlo joj i dijete u to vrijeme. Janici je onda bilo sve gore i gore. Oslabila je toliko da ni glave nije mogla podići pa ni žlice u ruci držati. Počela je buncati i fantazirati o nekakvim anđelima, cvijeću, muzici, o tamburašima, pa opet o svom mužu. Spremio se stari Mika na put na Bikovski vrh. Izlazeći iz sobe, on je kritički priškiljio na bolesnicu Janicu, a onda skeptički i obilno pljucnuo, pa važno i zamišljeno zakimao glavom.
Jednog dana Marko je krenuo na put u Ameriku. Janica ga je htjela vidjeti, ali onda Kata reče: ”Otišao je on u Ameriku, neće tebe čuvati i gledati kako umireš!”… To je Janicu jako povrijedilo makar je ona buncala i fantazirala. Poslije 2 mjeseca došao Marko kući. Bilo je već kasno u noć, no Janica je još bila budna. Marko je zavirio u sobu gdje je Janica spavala. Janica ga pogledala i kaže: ”Ti si sad otmjeni gospodin, a ja, što sam ja?” Marko je vidio da ga žena više ne želi i pošao spuštenom glavom u drugu sobu. Cijelu je noć razmišljao. Vidio je da joj mora pomoći makar ga ona ne želi. Otkad se Janica razboljela, Mikina je kuća bila puna ljudi koji su oblilazili Janicu. A ona je samo željela vidjeti Marka, on s njom nije ni riječi progovorio otkad se razboljela. No sve su mlade žene većinom dolazile zbog Marka, a Janici su dodvoravale lažnom ljubaznošću. Kad je Janica vidjela da Marko ne želi doći, silno se rastužila. U tom trenutku njezine zjenice su se proširile i ona je izdahnula. U kući je nastala panika jer je Janica umrla bez svijeće. Sutradan je upriličen skroman pokop.
Osam dana nakon sprovoda, Marko je bio pozvan na svadbu kod Žugečića u susjedno selo. Marko je bio općinski lugar i samim time uvažena osoba. No, na svadbi Marko se napio i bio otjeran iz svatova. U želji za osvetom krenuo je kući po pušku. Na putu je imao priviđenje. U liku breze vidio je Janicu i jako se uplašio. Sutradan je želio posjeći drvo, no nije imao hrabrosti. Poštedio je brezu koja ga je kasnije uvije podsjećivala na sramotan odnos prema Janici za vrijeme njezine bolesti, ali i na sretne trenutke pune ljubavi koje je proveo s njom.