Ranko Marinković: Kiklop

Bilješka o piscu:

Ranko Marinković rodio se 22. veljače 1913. u Visu. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je završio i Filozofski fakultet. U okupiranu Splitu uhićen je te interniran u logor Ferramonteu (Kalabrija). Nakon pada Italije 1943. prebacuje se u Bari, zatim u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u Ministarstvu prosvjete NRH, Nakladnom zavodu Hrvatske, a od 1946. do 1950. direktor je Drame zagrebačkoga HNK. Godine 1951. postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost na kojoj radi do umirovljenja. Bio je redoviti član HAZU-a od 1983., a član Društva hrvatskih književnika od 1948. U dva je mandata bio vijećnik HDZ-a u Skupštini grada Zagreba. Hrvatski književnik Ranko Marinković bio je poznati prozni i dramski pisac, odavno uvršten u obveznu školsku lektiru. Kad je njegov roman Kiklop prenesen na filmske i TV ekrane, njegova su djela postala tražena i čitana kao nikad prije. Marinkovićev književni opus raznovrstan je i bogat. Obuhvaća poeziju, književne i kazališne kritike, eseje, drame, pripovijetke i romane.

Surađivao je u Krležinu Pečatu i manje poznatim časopisima, a u ožujku 1939. u Hrvatskome narodnom kazalištu izvedena mu je prva drama Albatros. Poslije drugoga svjetskog rata počinje njegovo glavno stvaralačko razdoblje u kojem će napisati brojne novele, od kojih će se neke poslije naći u njegovoj znamenitoj zbirci Ruke. Pojava svakoga novog Marinkovićeva djela bila je ne samo veliki književni, već i kulturni događaj, pa i društveni, premda je stvarao u sjeni službeno favoriziranih autoriteta. Praizvedba drame mirakla Glorija 1955., u režiji Bojana Stupice, bila je prava senzacija, jer se izdigla iznad cjelokupnoga tadašnjeg hrvatskog dramskog stvaralaštva. Ona problematizira sukob pojedinca s dogmatizmom i krutim društvenim normama. U romanu Kiklop, koji se pojavio 10 godina poslije, Marinković ocrtava Zagreb uoči drugoga svjetskog rata, služeći se analitičkim opisima psihičkih stanja likova, ironijom, pa i crnim humorom. Na tragu takva pripovjednog oblikovanja nastao je i antiroman Zajednička kupka. Svoj opus zaokružio je 1993. godine djelom simbolična naslova Never more (Nikad više). Dobitnik je više književnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za književno stvaralaštvo Ivan Goran Kovačić nagrađeni su mu romani Kiklop i Never more.

Marinkovićeva djela prevedena su na mnoge jezike.

Najznačajnija djela su mu:

Novele:

Proze, Ni braća ni rođaci, Oko Božje, Pod balkonima, Ruke, Poniženje

Sokrata

Eseji:

Geste i grimase, Nevesele oči klauna

Drame:

Glorija, Tri drame, Pustinja, Politeia

Romani:

Kiklop, Zajednička kupka, Never more

Svaku proznu fazu ranka Marinkovića prati i jedan dramski tekst, pa tako je uz Proze objavljen Albatros, uz ruke se veže Glorija, a uz roman Kiklop Politeia, iako objavljena deset godina kasnije. Uz antiroman Zajednička kupka veže se sotija (komična dramska vrsta) Pustinja.

Uloga Kiklopa Polifema u romanu:

Kiklop Polifem, mitološko čudovište po kome je roman dobio naslov, pojavljuje se u Homerovoj Odiseji. Bio je sin Poseidona, boga mora, ljudožder kojem je Odisej iskopao oko. U Marinkovićevom romanu ima drugačiju ulogu.

Radnja romana smještena je u Zagreb, neposredno prije drugog svjetskog rata. U toj napetoj atmosferi strah pred nadolazećim ratom raste do neizmjernosti, a glavni lik romana, Melkior Tresić, intelektualac i simbol cijele jedne izgubljene i izbezumljene generacije, kao usporedbu za nadolazeću katastrofu, rat koji će mnogima donijeti smrt, daje Kiklopa, ljudoždera, homersko čudovište, koji ne bira svoj zalogaj, kao ni rat ne bira svoju ljudsku žrtvu. “I prst na obaraču za mene je vojnik.”, kako veli pukovnik. Melkior ne vidi smisao u fašističkoj ideologiji, ni u međusobnom ljudskom klanju, a domoljublje mu je tek uspomena na lijepu učiteljicu kojoj je pjevao domoljubne pjesme, zato kao glavni način svoje egzistencije bira paničan i tjeskoban strah (Phobos).

Eros, Thanatos i Phobos:

Eros i Thanatos, Ljubav i Smrt veliko je dvojstvo klasične umjetnosti, glavni pojmovi i smisao svakog klasičnog djela. Marinković tome pridodaje i Phobos, Strah. No taj treći pojam nadnio se preko svega, remeti svaki mir i onemogućuje svaki napredak. Čovječanstvo umjesto u budućnost srlja u neljudski svijet u kojem ljudi kanibalski bezosjećajno kolju jedni druge. Strah pred tim strašniji je od smrti same; klasična smrt ispred pojedinca stavlja načela za koja čovjek umire, dok je u ‘kiklopovskoj’ atmosferi predratnog Zagreba sve besmisleno. Načela koja ‘opravdavaju’ pokolj su bezumno fašističko mumljanje i prolijevanje krvi za kralja, u čemu zagrebački intelektualci ne vide smisla, jer kralj s njima nema apsolutno nikakve veze. Kako bi se smrt za ta načela mogla staviti ispred pojedinca koji se najviše od svega boji besmislenog pokolja koji nije ništa drugo nego retardacija čovječanstva sve do animalne faze? Za izbezumljenog Melkiora nema druge nego izbjeći odlazak u rat, mučeći svoje tijelo glađu, jer kosti nisu dobar zalogaj za Kiklopa.

Tehnika pisanja:

Tehnika kojom je pisam roman vrlo je složen splet različitih literarnih postupaka i stilova. Uglavnom prevladava realističko pripovijedanje s unutarnjim monologom, tokom svijesti i imaginarnim dijalogom i situacijama, iako je roman pisan u trećem licu. Pisac bilježi bilo koju Melkiorovu misao ma kako bezazlena da bila. Iz toga se stvaraju i imaginarni dijalozi, koji Melkioru kao asocijacije ‘padaju na pamet’. Primjerice, kada Melkior u bolničkom krevetu zamišlja razgovor s medicinskom sestrom Acikom.

“On je ležao na odru: ruke uz tijelo, brada iznad pokrivača, zaklopljene oči. Ovako će to jednom biti doista. Uokolo cvijeće, svijeće, šaputanje, a sve u crnini. Udovica Acika. Nepristalo ime za udovicu, koketno. Već izmjenjuje poglede s Menjouom, a ni nos mi se još nije ohladio. Trebalo bi ih tući za života, preventivno. Zašto me tučeš? Zbog ukaljane uspomene, prokletnice! Izrast će dva čudna stabla iznad moga groba, spomenik koji ćeš mi podignuti – dva roga! – I udri, udri… Ili možda i bez objašnjenja, samo udri! Ne, Acika joj nikako ne pristaje. Nije ona to, Acika. Lukrecija. – Volio bih da se zovete Lukrecija. – Zašto? – Lukrecija je legendarna žena. Ubila se nakon silovanja. – I ja bih se ubila kad bi mi se takvo što dogodilo. – Ne vjerujem. – Zar zato što sam Acika? – Ne vjerujem u silovanje kao ni u bezgrešno začeće. Ne vjerujem da žena može biti silovana. – Kao da se to samo jednoj ženi desilo? – Možda se to nekima i desilo, no samo djelomično. Ne želim ulaziti u detalje, to prepuštam vašoj mašti, ali drugi dio tog nasilnog čina nije više nasilje.

Nego što je? (zacrvenjela se od ljutine)“

O imaginarnim situacijama i dijalozima najbolje svjedoči Melkiorova izmišljena priča o brodolomcima s broda Menelaja koji su završili na polinezijskom otoku kanibala. Ta priča proteže se cijelim romanom, Melikior ju izmišlja kao usporedbu sa svojim psihičkim stanjem. Ljudožderi su od posade prvo pojeli najdebljeg, a to je bio šef kuhinje. To je Melkiora podsjećalo na vojnu evidenciju, gdje izabiru one koji su sposobni za rat. Najodvratnijeg od posade, liječnika, smrdljivog, ružnog, kanibali su odbacili. Dakle, Melkior zaključuje da mora gladovati i izmučiti svoje tijelo da bi bio proglašen nesposobnim za vojsku kako bi izbjegao odlazak u rat. Važno je također naglasiti da je glavna karakteristika Marinkovićeve proze prisutna i u Kiklopu, a to je krvavo ruganje, ironiziranje svega oko sebe što mu se čini da je glupo, pa ako je potrebno, ruga se i samom sebi. Služi se sarkazmom i to uvijek s određenom distancom od predmeta koji ironizira. Glavni likovi koji mu u tome služe su Melkior Tresić, u svojim razmišljanjima, i Ugo, pijanica kojem je glavni cilj ostaviti svoje slušaoce zaprepaštenima.

Ironizacija književnih djela:

Važno je uočiti da je vrlo važan element romana osporavanje i parodiranje tradicije i tekstova književne baštine, u čemu veliku ulogu ima Ugo, čije lakrdije dokazuju kamo vodi krivo shvaćena književnost. On uporno oponaša literaturu, no to isto radi i sam roman. Primjerice, dio koji dokazuje Ugove lakrdije je i njegov ispad kad susreće Melkiora na vagi invalida u veži:

“Pijanac (Ugo), međutim, skoči na vagu, zamahne šeširom i vikne“: “Hej, izvoščik, vozi!” Drži Melkiora oko vrata, drugom rukom maše i jezikom pucka: konje tjera, pa zaklopivši oči stane u zanosu recitirati Jesenjina:

…a poljem juri tuđa trojka,

na tuđoj trojci tuđa mladost…

gdje mi je sreća, gdje mi je radost?…

“I suze mu potekoše. Ponavlja ‘gdje mi je sreća, gdje mi je radost?’ a suze mu cure niz obraze. Gledaju ga ljudi kako ludo tjera trojku na vagi a suze mu teku, pa netko šapne s poštovanjem “plače”. A on, valjda je čuo šapat što suosjeća s njegovim bolom, odjednom skoči s vage i isceri svoje crne plombe.”

Ugov cilj cijelo vrijeme bio je zapanjiti prolaznike, pa je i njegova lakrdija završila budući da je dobio dokaz da netko zaista suosjeća s njegovim bolom, kojeg zapravo nije ni bilo. Njegov bol je krivo shvaćena književnost.

Ironizacija tekstova hrvatske književne baštine:

“Sve bijelo… I mala neka bolest. Tiha i prostrana terasa nekog alpinskog sanatorija za grudobolne. Nije htio reći ‘tuberkulozne’, ipak se bojao te riječi. Pogled na planinska jezera i glečere. Čaša mlijeka na bijelom stolčiću. Leži u chaise-longu, a u rukama debela historija nekog dugog, trideset, tristo, tri tisućegodišnjeg rata. A podalje na terasi odmara se zlatokosa i blijeda, grudobolna koja čita… Sad bi netko napisao: ona čita ‘Werthera’ ili ‘Adolpha’ ili ‘Proljetne vode’, a baš za inat neka čita Kumičića, ‘Jelkin bosiljak’ ili čak ‘Slučaj’ od istog pisca. Lijepa banalnost jedne tlapnje… Lijepa zlatokosa u nekim mjestima u knjizi briše suzice i skromno kašljuca. Sirotica. Sve blijedo, bolesno, tužno… Banalno! Navlaš banalno!”

“Za trajno oslobođenje potrebna mu je bila upravo banalnost, bljutava, tupa banalnost, sve bijelo i mala neka bolest, terasa, glečeri, mlijeko i zlatokosa. I, Kumičić!”

Primjer za parodiranje hrvatske književne baštine su Melkiorova razmišljanja u kojima parodira tradiciju i ustaljene književne iskaze (‘sad bi netko napisao: ona čita Werthera…’).

Likovi:

Melkior Tresić – Glavni lik romana

Ugo – Pijanica, Melkiorov prijatelj

Vivijana – Žena u koju je Melkior zaljubljen

Maestro – Boem i težak rakijaš

Fredi – Glumac koji je u vezi s Vivijanom na početku romana

Enka – Razmažena lječnikova žena, Melkiorova ljubavnica

Acika – Medicinska sestra na odjelu na kojem je bio smješten Melkior

ATMA – Kiromant, Melkiorov susjed koji mu uporno ‘pere mozak’

Analiza likova:

Melkior Tresić

Melkiorov lik vrlo je temeljito i slojevito oslikan. Intelektualac, mlad novinar, inteligentan i obrazovan čovjek. Vrlo je senzibilna i komplicirana ličnost, radi čega je možda jedini lik u romanu koji se istinski i do srži boji rata, jer uviđa njegovu moć nad životima malih ljudi. U ritmu života koji je potpuno poremećen radi nadolazećeg rata razočaran je svojim životom koji se svodi na golo postojanje od danas do sutra, iščekujući neizbježno zlo; poziv u vojsku. Taj strah nastoji utopiti u banalnosti; pijančevanju po krčmama, razgovorima s boemima, te odlascima k razmaženoj ljubavnici Enki, nad čijim se ‘moralom’ zgraža. Također, iznenađuje ga i razočarava lažljivost i podlost tajanstvene žene kojoj ni ne zna ime, a zove je Vivijanom. Uskoro počinje pretpostavljati da su sve žene tako dvolične. U knjizi ga ostali likovi uspoređuju s Raskoljnikovim. Smatraju da bi on jedini iz njihovog društva mogao biti inspiracija velikom književnom djelu kao što je Zločin i kazna, što on i jest.

Nadolazeći rat muči ga i opsjeda kao izraz ljudske brutalnosti i nelogičnosti, pa ne muči samo svoje tijelo glađu da bi izbjegao poziv u vojsku, već i svoju psihu, razmišljanjima o otuđenju i totalnoj dehumanizaciji svijeta. To otuđenje nije kao u Ionesca, nemogućnost komunikacije bilo koje osobe s bilo kojom. Melkior ni u kom smislu nije nesposoban komunicirati, ali ga nitko ne razumije zbog njegove inteligencije i senzibilnosti. Društvo boema, na kojima se baš i ne očituje strah, ruga se njegovoj umnosti i njegovom strahu.

Napokon, poziv za vojsku dolazi. Melkior se ne pokušava uklopiti ni dokazati, ne skriva svoj strah, ispada kukavica, no nije mu važno jer je posve zapanjen grubom nelogičnošću i brutalnošću neukih vojnika i časnika. Zahvaljujući tome dospijeva u bolnicu, kasnije u ludnicu. Nakon što napokon dobiva priznanje da je nesposoban za vojnu službu, još je više izbezumljen i izgubljen nego prije. Dolazak Kiklopa predosjeća se jače nego ikada. Melkior potpuno gubi razum, što se očituje u njegovim bezrazložnim akcijama; postaje bjegunac nakon što se dobrovoljno prijavio za vojnu službu. Na kraju, već potpuno razorena razuma, besciljno luta i četveronoške puzi prema zoološkom vrtu, poput životinje kojoj je jedini cilj preživjeti.

Ugo

Lakrdijaš Ugo je zasigurno jedan od najvećih figura u hrvatskoj književnosti. Nikad sam, uvijek u društvu; nikad u dijalogu, uvijek u monologu, ali na sceni i pred publikom. Sve što čini je scena, igra, spektakl, spreman je da sebe žrtvuje za efektnu, neočekivanu i paradoksalnu scenu. Smatra se da je on najjači izraz piščeva pesimizma. Melkior na više mjesta spominje kako se boji njegovih ekscesa, u kojime Ugo često upliće i Melkiora i pri tome mu se ruga.

“Odjednom je ispred njega izronilo pijano iscereno lice s tamnim

plombama. Ugo je predvodio rulju pijanica pokupljenih usput, po

krčmama…”

“Obratite pozornost propalice – obratio se Ugo rulji – evo naše savjesti, poklonite se!” (Za Melkiora)

Tri žene:

Vivijana je izrazito lijepa žena koja svojom ljepotom potpuno zaslijepljuje Melkiora. Radi toga on ne vidi ono što je očito, da je ona laka žena, nego naivno pokušava vjerovati da je anđeo. Zapravo, iza sebe ima vrlo sumljivu prošlost. Gotovo na kraju knjige, Maestro priča Melkioru kako je nekad bila udata za nekog sportaša, te da je potpuno opčinila Maestra. Kad su ostali sami i svukli se, zazvonilo je zvonce na vratima. Maestro je, misleći da je to njen muž, dopustio Vivijani da ga strpa u ormar. No, to je bio njen drugi ljubavnik, koji je prebio Maestra kad ga je našao u ormaru, a ona se bez grižnje savjesti kurvinski smijala i s uživanjem gledala predstavu. Vrlo dobro nosi svoju masku. Iako je gotovo pred Melkiorovim očima ljubakala s Ugom i Fredijem, uvjerava ga da Uga poznaje samo ‘iz viđenja’. Prilično je neobrazovana, kako ATMA kaže, primitivna. Melkior ju ne zanima upravo radi toga jer se zamara umnim stvarima.

Enka je razmažena žena uglednog liječnika, ni po čemu moralnija od Vivijane. No, ona uporno i iskreno vjeruje da je izrazito moralna žena, iako muža vara ne samo s Melkiorom. Smatra da je njen brak savršeno sretan. Cendrava je i naučena da uvijek dobije ono što želi, a muž ju pazi i mazi kao krhko naivno stvorenjce koje nemože bez njega živjeti.

Melkior, zgrožen nad nemoralom tih dviju žena, smatra da je i medicinska sestra Acika takva. No, potpuno ga iznenađuje kad saznaje da se udala i da je bila vjerna svom zaručniku.