Eugen Kumičić: Začuđeni svatovi

Bilješke o piscu:

Eugen Kumičić rođen je 1850. u Brseču, gradiću na istočnoj obali Istre gdje je pohađao pučku školu. Diplomirao je na filozofskom fakultetu u Beču 1873. godine. U Istri ne može dobiti posao pa odlazi u Split gdje godinu dana radi kao gimnazijski profesor. U jesen 1875. g. odlazi u Pariz gdje upija bogatstva pariškog kulturnog života. Vraća se nakon jedne i pol godine u Beč, no biva mobiliziran te 8 mjeseci provodi kao vojnik u Bosni za austrijske okupacije 1878. godine.

Po povratku radi kao profesor francuskog jezika u zagrebačkoj realnoj gimnaziji i objavljuje svoja prva književna djela. 1883. g. se odriče nastavničke službe i do kraja života se posvećuje književnosti i politici. Piše pripovijetke, romane, drame, uređuje časopise. Kao iskreni domoljub i vatreni pristaša Starčevićeve stranke prava bio je biran u sabor kao zastupnik. Umro je u Zagrebu 13. svibnja 1903. Kumičićev stil učinio ga je jednim od najčitanijih književnika svoga doba. Njegovo je pripovijedanje napeto, dinamično i drži čitatelja u neizvjesnosti do samoga kraja. Pravi je majstor opisa, osobito opisa mora i istarskog krajolika, tako da u njegovim djelima možemo uživati i danas, jednako kao i čitatelji prije stotinjak godina.

Kratki sadržaj:

U Lučici, siromašnom ribarskom mjestašcu na istarskoj obali, pred sam Božić dogodio se brodolom. Bura je razbila lađu Mate Bartolića, mladog trgovca iz Jelenčice, te je bacila na hridi. Mještani spašavaju brodolomce, a pritom se posebno trudi Antonio Marola, mladić bez roditelja, koji je smješten u obitelji Jele i Antuna Šabarića te radi za njih. Iako se izložio životnoj opasnosti, Antonio nije uspio spasiti dječaka koji je nahod, kao i on sam. To ga je vrlo potreslo i nije imao mira dok nije pronašao tijelo poginulog mladića i odnio ga na groblje. Ranjeni Mato Bartolić smješten je u kuću Šabarićevih, gdje ga njeguju Jela i njena lijepa kći Marija. Mladić se uskoro oporavlja i nalazi se izvan životne opasnosti. U mjesec dana, koliko se Mato oporavlljao kod Šabarićevih, rodila se ljubav između Mate i Marije. Početkom ljeta u Lučicu iz Beča dolazi bahati Alfredo Saletti, sin Martina Salettija, bogatog i okrutnog tuđinca koji živi u raskošnoj kući na brijegu i u šaci drži cijelu Lučicu. Marija susreće Alfreda jednog popodneva. On je želi obljubiti, a kad se ona suprotstavlja, na silu je poljubi. Mariju spašava Antonio, udarivši nasilnika tako žestoko da se srušio na cestu. Alfredo se nekako želi osvetiti Antoniju, te potplaćuje sluge Lovru i Luku da ga ubiju. Taj razgovor je Antonio čuo noseći tajno pismo Alfredovoj sestri Elviri.

Mato Bartolić često posjećuje Šabarićeve te se sprema zaprositi Mariju. Razgovor izeđu Marije i Mate gdje ju on prosi načuje Antonio koji potajice voli Mariju i zato pati… Marijin brat Marko vratio se iz Beča gdje je studirao medicinu. Marko je zbog svoje ljubavi nesteretan. Dugo već voli Elviru Saletti, sestru Alfredovu. Ljubav je tajna, za nju zna samo Antonio. Ljubav je nemoguća: Elvira je plemićka kći, a on je sin siromašnog ribara. Sutradan je Marija poranila u goru, slijedili su je Alfredo i Luka s puškama, a Antonio je s prijateljem Josom već čekao nad dolcem. Alfredo je namjeravao silovati Mariju. Kako su Alfredo i Luka ostavili puške, zgrabili su ih Antonio i Joso i uperili ih u plemića, te spasili Mariju i njenu čast. Stjeraju ih s puškama u grad, gdje ih svi vide. Na jednom noćnom sastanku Elvire i Marka, gdje Elvira moli da njegovi ne tuže njenog brata, začuju se neki glasovi i zaljubljenici se rastaju. Kad je Marko cestom išao kući, ugledao je mrtvo Alfredovo tijelo nasred ceste. Otrčao je do Salettija i javio mu da mu sin leži mrtav na cesti. Antonio se u isto vrijeme nemiran i grozničav vere kamenim stazama podalje od Lučice te dolazi do kuće Martina Kožulića, Josina oca. Priznaje Martinu da je ubio Alfreda i moli da se sakrije u njegovoj kući. Stari Kožulić mu reče da je ubio – svog brata. Tada ispripovijedi Antoniju njegovo podrijetlo: mati mu je pokojna žena Martinova, koju je Saletti napastovao dok je on plovio morem. Antonio mu ispriča kako su ga noćas na cesti dočekale sluge sa toljagama, a on je bježeći pred njima nabasao na Alfreda koji je uperio pušku u njega, a Antonio ga je tada ubo nožem. Gradom se proširila vijest o Alfredovom ubojstvu, no nitko ne žali.

Popodne žandari uhićuju Marka i Matu, ali ne nalaze Antonia. Elvira svima ispripovijeda o ljubavi između nje i Marka, i da on nije ubojica jer je bio s njom. Onda dođe Antonio i kaže da je ubio Alfreda u samoobrani. Antonio Salettiju pred svima kaže za svoje podrijetlo, a Saletti vičući da Antonio laže, odjuri i povede Elviru sa sobom. Sud u Trstu osudio je Luku i Lovru na tri godine teške tamnice, a Antonio je odsjedio 4 mjeseca u zatvoru. Pokladna je srijeda i u Lučici se slavi Marijina i Matina svadba. Došao je i Marko iz Beča koji je postao liječnik. Antonio pati. U noći Elviri odlazi predati Markovo pismo i zadržava se u razgovoru s njom. Najedanput dolazi stari Saletti, psuje i viče na Elviru, a na Antonija ispali kuburu. Antonio mu zabije nož u prsa. Elvira se onesvijesti. Ranjeni Antonio odnese je u kuću Šabarićevih. Pred začuđenim svatovima stavi je na krevet i nestane u noći. Dva dana poslije vjenčanja pokopan je stari Saletti. Za vrijeme pokopa djeca pronađu Antonijevo tijelo na groblju među dvama humcima, zameteno snijegom. Grobar je tvrdio da je pod jednim humkom ukopan nahod koji je poginuo za vrijeme brodoloma.