Prije nekoliko stotina godina, u srednjovjekovnoj Europi, društveno prihvatljivo odgajanje mladih podrazumijevalo je danas nezamislive metode: roditelji sa zapada i sjevera Europe su mlade, najčešće protiv njihove volje, slali da žive i naporno rade u tuđim kućama.
Oko 1500. godine, suradnik ambasadora Venecije u Engleskoj bio je zaprepašten odnosom roditelja prema djeci i o tome je detaljno izvjestio venecijanske vlasti: tvrdio je da Englezi drže djecu kod kuće do sedme godine, najviše devete, a onda i dječake i djevojčice šalju na težak rad kod stranaca, na koji su obavezni još 7 do 9 godina.
Takvo podizanje djece važilo je za sve, bez obzira na stalež.
Kako piše BBC, sustav je funkcionirao širom sjeverne Evrope tokom cijelog Srednjeg vijeka, i početkom Novog, a veoma mali broj djece provodio je tinejdžerske dane u crkvama i na sveučilištima. Od izvora do izvora razlikuju se samo podaci o uzrastu kada su djecu slali od kuće: po nekima, to se događalo kad napune 14, a ne 7 godina.
Pisma i dnevnici tinejdžera iz tih vremena ukazuju da je odlazak od kuće bio traumatično iskustvo - iako su roditelji smatrali da im kroz stjecanje novih iskustava pomažu da postanu ljudi.
U vrijeme kuge, oko 1350. godine, kad je crna smrt prepolovila europsko stanovništvo, mladi su bili jeftinija radna snaga od ostalih jer je cijena rada u to vrijeme skočila, dok su cijene hrane pale.
Uvjerenje o korisnosti slanja djece na rad vladalo je čak i na jugu, u Italiji - iako ne tako drastično kao na sjeveru i uglavnom se odnosilo na neposlušne.
Ako imate sina koji ništa ne radi kako valja...odmah ga dajte trgovcu koji će ga poslati u inozemstvo. Ili, pošaljite ga kod nekog vašeg bliskog prijatelja...Ništa drugo ne može se napraviti. Dok ostaje kod vas, nikad se neće popraviti, pisao je u 14. vijeku jedan trgovac iz Firence.
Odnos majstora i mladih šegrta često je bio reguliran i ugovorima. Tako je 1396. mladić po imenu Tomas potpisao ugovor s majstorom koji je izrađivao uporabne predmete od bakra – Johnom Hyndleejem: zanatlija se obavezao da će biti mentor mladiću, podučavati ga zanatu i da ga neće preoštro kažnjavati za greške.
Mladić se obavezao da neće napuštati kuću bez dozvole, da neće krasti, kockati se, posjećivati prostitutke niti se ženiti. Ako prekrši sporazum, mladić se obavezao da će kod zanatlije odraditi dupli mandat - do 14 godina.
Međutim, cijelo desetljeće celibata bilo je previše za mnoge mladiće, pa su i u književnim djelima iz tog vremena opisivali mladiće koji sav zarađeni novac troše na prostitutke.
U djelovima Njemačke, Švicarske i Skandinavije, u Srednjem vijeku su kažnjavani i seksualni kontakti između tinejdžera. Tradicija noćnog udvaranja zabilježena je u literaturi tek u 19. stoljeću, ali povjesničari vjeruju da seže iz Srednjeg vijeka.
Djevojka ostaje kod kuće, a mladić njenih godina je posjećuje. Dozvoljeno mu je da kod djevojke provede noć. Ali, ni njemu ni njoj nije dozvoljeno da skinu odjeću, odnosno - ne smiju raditi ništa osim lakog petinga, priča za BBC povjesničar Colin Haywood sa Sveučilišta u Nottinghamu.
U varijacijama iste tradicije muškarcima je dozvoljeno samo da spavaju iznad pokrivača ili s druge strane drvene ploče, postavljene po sredini kreveta.
Noć udvaranja nije bila obvezujuća - od djevojaka i mladića nisu se poslije te noći očekivale niti zaruke niti vjenčanje.
Usprkos toj opuštenosti, mladima nije bilo lako u Srednjem vijeku kad je seksualnost u pitanju, pošto je okolina sudila pojedincima.
Tako su djevojkama koje je pratila reputacija da su lake, pred kućom ostavljali loše znakove, da bi o tome saznalo cijelo selo. Ako zajednica nije odobravala neki brak - pošto, na primjer, muž tuče ženu ili je razlika u godinama između supružnika društveno neprihvatljiva - par bi bio izvrgnut javnom ruglu, uglavnom tako što je rulja nosila i ponižavala lutke sa njihovim likovima, priča Haywood.
Zabilježeni su i mnogi slučajevi zlostavljanja mladih u Srednjem vijeku: u Francuskoj, zlatar je pretukao dječaka kompletom teških ključeva, a jedna djevojčica tako je pretučena da je od zadobijenih ozljeda preminula. Povjesničarka Barbara Hanawalt primijećuje da je gotovo sigurno da su djevojčice ponekad silovane ili prisiljavane na prostituciju.
Ali, ocjenjuje BBC, činjenica da su se takvi slučajevi našli pred sudovima pokazuje da roditelji, iako su slali djecu od kuće, nisu zaista dizali ruke od svojih sinova i kćeri.
U Srednjem vijeku, česti su bili međusobni sukobi. Godine 1339. trgovci ribom i zlatari imali su seriju uličnih obračuna. Ironija je da su šegrti s najgorom reputacijom kad je riječ o nasilju bili - pravnici. Ti mladići, međutim, nisu bili šegrti i roditelji ih nisu poslali u tuđu kuću, već su se - među rijetkima - neovisno školovali.
Teško je reći koliko su se srednjovjekovni tinejdžeri razlikovali od današnjih. No, neke stvari će valjda zauvijek ostati iste, o čemu svjedoči prepiska jednog dječaka-šegrta s majkom. Kad je otišao od kuće, najviše ga je brinulo tko će prati njegov veš.
Majka mu je uzvratila paketom u kojem su bile tri čiste košulje, uz koji je kratko napisala: Možda su još malo vlažne, pa ih na kratko objesi kraj prozora. I ne zaboravi - prljavi veš stavljaj u vreću!
L.B./izvor: BBC
foto: sxc.hu
