${intro}
28.02.2020
Slika nije pronađena
Nije uvijek sve divno i krasno, a ako misliš da ti je teško u životu jer ti mama ne da ostati vani do 3 ujutro ili ne možeš dobiti veći džeparac, ovo je priča koja će ti pokazati da si prava sretnica.
Ondje gdje je trebao biti najsigurniji, osjećao je najveći strah. Gdje mu je trebalo usaditi vrijednosti, usađene su mu traume. Vukašin je rano ostao bez majke, a otac ga je tukao svaki dan. Vrijeđao i ponižavao. Kad mu je bilo osam godina, izdvojen je prvo u udomiteljsku obitelj, a potom je godine proveo po odgojnim domovima. Još je jednu priliku dao ocu koji je zbog zlostavljanja u međuvremenu nepravomoćno osuđen na četiri godine i 10 mjeseci zatvora. No, ništa se nije promijenilo pa je mladić, sada bez prava da se vrati u dom, s tek napunjenih 18 godina završio - na cesti. Spava po kolodvorima, prosi za hranu. Iako mu je Centar nudio pomoć, izgubljen i istraumatiziran, sve odbija. Kako se država brine o zlostavljanoj i ostavljenoj djeci i kako izgleda život koji ne zaslužuje nijedno dijete pokazuje upravo njegova priča.
S 18-godišnjim Vukašinom Slančekom ušli su u čekaonicu na željezničkom kolodvoru u Osijeku gdje je pokazao kako spava naslonjen na zid, piše sib.net.hr. Ili barem pokušava zaspati. "Ne možes spavati, leđa te bole. Ne znaš boli li te vrat ili glava, ali moraš. Nema ne mogu, moraš. Zbog policije ne može izdržati ni sat vremena, dolaze i govore: 'Ajmo, diži se!', ispituju zašto sam ovdje", priča Vukašin. Ponekad se makne s prozora pa ode do zahoda: "Tu se malo podaperem i spavam. Nemaš druge. Ujutro oko šest odlazi da ga netko ne nađe pa se kasnije vrati. Za život "zarađuje" tako što prosi.
"Pola ljudi me odbije, pola nešto da. Trebam za hranu, higijenu, gaće, čarape. Sve to držim u vrećici, ono što isprljam, bacim", kaže Vukašin. Dobro poznaje sve uglove osječkih kolodvora. Kad nije na željezničkom, grije se na autobusnom kolodvoru.
Njegova potresna priča počela je davno. Majka mu se ubila, živio je sa sestrom i ocem zlostavljačem. Ovako pamti oca: "Kad smo bili mali, svaki Božić trudio se da imamo, ne mogu reći. Ali kakvi smo išli u školu, u plavicama, isprebijani smo svaki dan. Ja kad sam bio mali, nisam znao tablicu množenja. Koliko je dva puta dva? Šest. A on me uhvati i prebije. Gušio me jastukom, lomio kolce na nama. Sestru je silovao. Jednom me tako pretukao, sve mi je polomio. Nisam mogao hodati". Ružnih stvari koje su mu se događale ima, tvrdi, napretek.
On i sestra iz takve obitelji izdvojeni su kada je Vukašin imao osam godina. Bio je prvo kod udomitelja, nakon toga po domovima za odgoj djece i mladeži. U Osijeku je proveo gotovo tri godine. Nije bio med i mlijeko, i sam to priznaje. Tukao se, i njega su tukli, optuživali za bludne radnje. Bježao je pa su ga vraćali.
Damir Sitar je bio Vukašinov odgajatelj u Osječkom domu. Kod njega je Vukašin znao prespavati kada je napunio 18 godina i izgubio pravo na dom. No, dom je ionako svojevoljno napustio tri mjeseca prije rođendana. Vukašin je danas i svjestan i nije svjestan što je radio. Završio je samo osnovnu školu, u srednju ga nisu mogli natjerati: "Bio sam u toj fazi gdje sam pukao. Ako vas nije briga za mene, tko ste vi meni, što me briga za vas, niste moji roditelji..." Sustavu tako nikad nije povjerovao. Nekoliko mjeseci prije 18. rođendana ponovno je pobjegao iz doma. Splet okolnosti vodi ga, kaže, ocu.
"Krenem jesti, on me udari. Znate koliko je to bolno, a znate koliko boli to što ti rođeni otac ne da ni da jedeš."
U nekom trenutku otac mu je, navodno, rekao da može otići: "'Sutra ujutro, gubi se'. Ja vam ne mogu opisati koliko sam bio sretan. Ucjenjivao me: 'Ne možeš ovako, ne možeš onako, ja sam tvoj skrbnik.' Sa 17 godina me otjerao. O Bože, hvala ti. Spasio si me", priča Vukašin za Potragu.
S navršenih 18 godina i nezavršenom srednjom školom pravo na ostanak u domu više nije imao. Ravnatelj osječkog doma, posljednjeg u kojem je boravio, kaže da je dobio svu pomoć koju je mogao dok je tamo boravio. I psihološku i socijalnu.
Iz Centra za socijalnu skrb Vinkovci poručili su da o konkretnoj osobi ne mogu govoriti, no neslužbeno iz Potrage doznaju da mu se nudio smještaj u domu za beskućnike, topli obrok, zajednica mu je pokušavala pronaći posao, no on je sve to redom odbio. Zašto? Ni sam ne zna. U njegovim očima to se ne čini kao pomoć. Misli da nikome ne treba čovjek s ulice.
Posljednje što mu se nudilo bio je psihijatrijski tretman. Svojevoljno je došao i nakon dva dana svojevoljno izašao. Vratio se na ulicu. Za sustav, kroz čije je ruke prošao, sada je punoljetan i dužan - samostalno donositi odluke i snositi za njih posljedice.
Foto: Freepik – rawpixel.com/ Giphy
M.T./ Izvor
Pogledajte još:
Priča iz Zagreba: Učenik je prepravio netočan odgovor u testu, učiteljica ga skužila - ali nije ga kaznila nego...
Trudna s 18 godina: Govorili su joj da ga se 'riješi' i da je loš uzor, a kako se ona osjećala? Ovo je priča cure iz Hrvatske
Tinejdžerice u biznisu: Gimnazijalke su otvorile noćni klub – gosti su im veliki turbo folk izvođači
Više iz rubrike
