Mladi ne znaju ispunjavati uplatnice ni adresirati pisma – je li tehnologija kriva za to?
teen385
18.03.2014
Slika nije pronađena
Foto: Teen385
Prije nekoliko dana jedan naš “teenovac” upitao vas je za pomoć – kako pravilno adresirati pismo i poslati ga. Ovo nije izoliran slučaj, a potvrđuje to i priča o mladima s područja Slavonije.
Prije nekoliko dana jedan naš “teenovac” upitao vas je za pomoć – kako pravilno adresirati pismo i poslati ga jer to ne zna napraviti samostalno. Da se ne radi o fenomenu samo jednog teenovca, nego o općem problemu, svjedoče i tinejdžeri i mladi s područja Slavonije.
Postaje zabrinjavajuće koliko je korištenje napredne tehnologije kod djece i mladih u drugi plan gurnulo osnovne ljudske vještine, pa čak i verbalnu komunikaciju i klasičan način druženja. O tome najbolje mogu posvjedočiti službenici na šalterima u poštama, bankama i drugim institucijama gdje je još uvijek potrebno koristiti olovku i papir i ispuniti formulare.
“Mi u poštanskim uredima svjedoci smo da djeca i mladi kada dolaze k nama, u velikom broju uopće ne znaju pravilno adresirati kuvertu, niti znaju ispuniti opću uplatnicu. Istina je da je poštanski promet sve manje u upotrebi, ali s druge strane, smatramo da je riječ o osnovnim vještinama koje bi se trebale naučiti već na početku osnovnoškolskog školovanja i da je žalosno što često mole da umjesto njih pišemo adrese, jer oni ne znaju kako to učiniti”, ispričala je jedna poštanska službenica za Glas Slavonije.
Da je problem mnogo kompleksniji i ozbiljniji i da je ovakva situacija refleksija načina života i nametnutih trendova, mišljenje je i nastavnice hrvatskog jezika i književnosti s 40-godišnjim stažem, Nevenke Jakopiček: “Ogromna je razlika između djece nekad i sad i između načina rada s djecom prije i danas, jer djeca su danas, osim što nastavnike više uopće ne doživljavaju kao autoritet, površna i nezainteresirana za gradivo koje uče. Identična je priča i kad je riječ o učenju pravila i načina za pisanje pisama koje se uči u mlađim razredima i ponavlja svake godine kasnije, te za ispunjavanje obrazaca koje se uči u 8. razredu. Oni to ispune, napišu i odrade, ali bez ikakve volje ili registriranja, jer smatraju da im to u životu pokraj kompjutora uopće ne treba i tako se prema tome i odnose.”
Stalna ovisnost o kompjutorima, mobitelima i ostaloj modernoj informatičkoj opremi i boravak u virtualnoj stvarnosti, dodatno će im otežati put kroz realnu svakodnevicu koja je vrlo često potpuno drukčija od svijeta u kojem današnja djeca “žive”.
