Svi ih imamo: Što su intruzivne misli i zašto su tako uznemirujuće?

Zamisli situaciju. Mirno stojiš u redu u menzi i čekaš. Red se sporo pomiče, a ti si jako gladan. Ipak, znaš da ne možeš ništa učiniti. Samo čekati. Tada uočiš izložene posude s krem juhom od šparoga i tanjure pune variva od kelja.

Što bi se dogodilo kad bi uzeo jednu posudu juhice ili variva i njome zalio osobu koja stoji u redu ispred tebe? Kako bi svi reagirali? Što bi ta osoba napravila? Ne želiš to stvarno učiniti jer ne poznaješ tu osobu, ali opet ne možeš prestati razmišljati od tome. Što se više boriš protiv te misli, ona te sve više proganja.

Ovakve misli se nazivaju intruzivnim ili nametljivim mislima i ponekad mogu biti mnogo gore i sadržavati puno više nasilja od zalijevanja juhom i varivom. Znaš kad u vlaku vidiš kočnicu na kojoj piše da se smije povlačiti samo u slučaju nužde, a tebi baš u tom trenutku dođe da ju povučeš iz čista mira? Ili da ispustiš čašu na pod i razbiješ je pred očima svoje mame bez nekog posebnog razloga. To su također intruzivne misli.

Mozak smisli najneprikladniju stvar

Ali ne boj se. Ispostavilo se da su ovakve nasumične i bizarne misli zapravo donekle normalne. Ovisno o prirodi nekih misli, one mogu biti alarmantne i uzrokovati nam da se zapitamo jesmo li krivi što ih imamo. Ali nismo, one su normalna pojava, piše LADbible.

Zapravo, naš mozak razmišlja o takvim mislima jer se ne želimo ponašati na taj način i, iz nekog razloga, slučajno smisli najneprikladniju stvar koju može zamisliti.

Što se tiče uzroka, jedan od glavnih razloga je tjeskoba ili stres. Neki biološki čimbenici također mogu igrati ulogu u njima, na primjer žene koje su tek rodile mogu imati nametljivije misli nego inače zbog hormonalnih promjena kroz koje prolaze. Iako možda mislite da je najbolja stvar za to pokušati potisnuti svoje nametljive misli, ali to bi moglo učiniti da se na njima zadržimo još dulje i da nam se događaju češće.

Ne vrijedi se boriti protiv njih

Hannah Reese, klinička i istraživačka suradnica psihologije u Općoj bolnici Massachusetts/Harvard Medical School, napisala je za Psychology Today: „Sam čin praćenja vaših misli u potrazi za odsutnošću misli može uzrokovati da se to događa češće. Kada netko postane jako uznemiren svojim nametljivim mislima, ulaže velike napore da ih se riješi i spriječi njihovu pojavu, to može postati oblik opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP).“

„Ljudi s ovim oblikom opsesivno-kompulzivnog poremećaja loših misli često izbjegavaju stvari koje bi mogle potaknuti te misli ili se nalaze u situacijama u kojima bi mogli biti u opasnosti zbog djelovanja na misao“, dodala je.

Pa što bismo onda trebali učiniti u vezi s mislima o šutanju preslatke mačke našeg susjeda iz čistog mira? Medicina nam savjetuje da prvo identificiramo misao.

Dr. Kerry-Ann Williams, predavačica psihijatrije na Harvard Medical School, kaže da jednostavno zamislimo u sebi: „To je samo nametljiva misao; ja ne razmišljam na takav način, to nije ono u što vjerujem i to nije ono što želim raditi.“

Kao drugo, potiče nas se da se ne borimo protiv te misli i, na kraju, ne bismo se trebali osuđivati zbog nje. U slučaju da zaključimo da nam takve misli previše utječu naživot, trebamo posjetiti stručnjaka.

Izvor: LADbible.com