Krizna situacija na kraju faksa: „Strahujem da neću uspjeti diplomirati, bojim se onoga što me čeka poslije...“

Upisati srednju školu bilo je stresno. Znala sam da želim na faks pa sam nekako mislila da gimnazija nije loša opcija. Oduvijek sam znala koja me područja zanimaju pa mi pred maturu nije bilo teško izabrati faks koji želim upisati.

Na faksu je bilo svega, ali kroz studiranje mi se polako iskristaliziralo što točno želim i koje si ciljeve trebam zacrtati za dalje. To mi je uvijek bilo najvažnije. Postaviti si jasan cilj prema kojem trebam stremiti. I sad sam pred samim krajem. Samopouzdana sam, imam želju za radom i uspjehom. Osjećam se dovoljno sposobnom raditi u struci. Jedva čekam novo razdoblje u životu. Jedva čekam nove izazove.

„Definitivno nisam željna novih izazova...”

Legenda kaže da ova djevojka zaista postoji. Ali to definitivno nisam ja i definitivno nisam željna novih izazova iako znam da me oni tek sada čekaju. Ja bih se najradije zatvorila u ormar dok izazovi ne odustanu od potrage za mnom, ali kakve sam sreće, iz ormara bih izašla u Narniji i tisuće ljudi bi čekalo da ih spasim od vještice i budem njihova kraljica.

Iskreno, to mi zvuči kao stres. Zato izbjegavam ulaziti u ormare.

Sjećam se kako je bilo kad sam upisivala faks. Prije mature sam znala što točno želim. Brinula sam se da ga neću uspjeti upisati, ali ipak jesam.

Sjećam se kako je bilo kad sam tek krenula na faks. Brinula sam se da se neću uspjeti snaći, ali ipak jesam.

Tada sam bila nabrijana, ambiciozna i nadobudna. Na prvoj godini sam bila na faksu po cijele dane. Imala bih nekoliko predavanja ili seminara i velike pauze između njih. Sve mi je to bilo ok. Morala sam održati mali milijun prezentacija, pisati seminare, istraživačke radove, osvrte, podneske, eseje, projekte… Tu su još i kolokviji i ispiti. I sve sam to stizala. Naravno, uz malu pomoć.

Kofeina. Da se razumijemo.

Sada na faksu provodim upola manje vremena i imam manje kolegija, a opet, trebam dvostruko više pomoći.

Kofeina, naravno.

Zadnja godina i ožiljci od podočnjaka

Evo me na zadnjoj godini. Imam ožiljke od podočnjaka pa, i kad se naspavam, izgleda kao da sam umorna. S druge strane, dobro se naspavam možda jednom mjesečno. Faks učini da student izgleda kao član obitelji Addams. Skoro svaki dan imam mini napadaje panike da neću uspjeti završiti faks iako sam do sada imala čiste upise u svaku novu akademsku godinu.

Često razmišljam o tome dok se tuširam. Da ću naići na neki ispit koji neću moći položiti, da ću izgubiti potpis zbog rada kojeg nisam predala na vrijeme ili zato što imam previše izostanaka. Zato što me kolegica zaboravila potpisati, iako sam ja nju potpisala prošli put.

U jednu ruku mi je drago što ću završiti faks jer mi se jednostavno više ne da… gledati iste kolege i profesore već godinama. A i zato što želim normalan raspored spavanja. I crijeva su mi zaštopana pecivima iz pekare.

Brine me jesam li pogriješila. Možda sam upisala krivi faks, možda se nalazim u pogrešnom gradu, možda se vidim u profesiji koja ipak nije za mene. Razmišljam o tome dok se tuširam pa onda prestanem kad zastor za kadu otpadne i poprskam vodom čitavu kupaonicu. To se dogodi svaki puta kada pločice postanu vlažne od pare, iritantno je. Ili kad slučajno uzmem britvicu svoje cimerice umjesto svoju vlastitu. Btw, fuj.

„Mislila sam da ću s 23 imati kuću i auto...”

Kad sam bila mala, mislila sam da ću s 23 godine imati kuću i auto. Da je ta djevojčica znala da će sa 23 godine dolijevati malo vode u tekući sapun da duže potraje i stajati 10 minuta ispred police s toalet papirom i analizirati koji je prihvatljiv za studentski budžet, a da ga cimerica i ja nećemo potrošiti za samo tjedan dana. Kraljevi i kraljice u Narniji se nisu morali brinuti oko toga. Kad su pobijedili vješticu, stvari su „sjele” na svoje mjesto.

Možda će i meni stvari sjesti na svoje mjesto ako pobijedim strah od toga što me čeka nakon faksa.

Ali svejedno ću upisati apsolventsku da odgodim suočavanje s njime.